Otišla je Žuži Jelinek, u devedeset i šestoj, naša Coco Chanel,
ta nevjerojatna žena čiji je život bio uzbudljiviji od holivudskih
filmova. Posljednje mjesece provodila je u domu zaklade Lavoslava
Schwarza, okružena brigom i pažnjom, a veselje života nije je napuštalo
ni u trenucima kada se svode životni računi.
Duhovita, kakva je već bila, znala je govoriti da ide tamo gdje su njeni muževi, pa joj dosadno sigurno neće biti.
Pravim imenom Suzana Ferber ostavila nam je jednu tajnu koju,
očito, nećemo nikada odgonetnuti. Iako se uvijek navodilo da je rođena u
Budimpešti, 17. srpnja 1920. godine, gotovo je sigurno da se rodila
1916., a kasnije prepravila datum. ”Da bi bila mlađa”, znala je,
ponekad, u diskreciji o tome pričati sa svojim prijateljima. Po tome,
Žuži je doživjela stotu!
Koji je to samo život bio! Od siromaštva odrastanja u židovskoj
obitelji do prvog odlaska u Pariz, kada joj je bilo sedamnaest godina.
Trojica braće stradala su joj u logorima, a roditelje je iz Jasenovca
spasila u posljednji čas. Mlada šnajderica, bolničarka u ličkoj
partizanskoj jedinici, nakon rata otišla je u Ameriku, a po povratku
otvorila ‘boutique’ u kojem se oblačila jugoslavenska prva dama Jovanka Broz.
Znala je Žužika pričati anegdote iz tog vremena kada je stvorila
pravo malo carstvo šivanjem za dame komunističkih moćnika, ali je uvijek
u tim pričama bilo nekad dobrote, nikad ogorčenja i ironije. Posebno je
voljela priče o Zagrebu iz davnih dana, kada se s obitelji iz
Budimpešte preselila u Maksimirsku ulicu.
Tada je završila i školu za krojačice, a mondeni Pariz i slučajni susret sa Ninom Ricci i Coco Chanel
odredit će joj budućnost. ”Gospođo, ova vam haljina ne paše, ne stoji
vam lijepo”, usudila se reći legendarnoj Chanel. ”Što ti šmrkljivice
znaš”, odbrusila joj je Coco, ali je sljedeći dan opet došla do nje, u
tvornicu Nine Ricci, kako bi se ipak posavjetovala s mladom curom koja
je ostavila dojam na čuvenu modnu ikonu.
U svim pričama koje je nenametljivo, ali krajnje šarmantno voljela
pričati Žuži, uvijek je na prvom mjestu bila ljubav. Najveću je
doživjela s prvim suprugom, dr. Erichom Jelinekom, a iz tog braka su i njihovo dvoje djece, Ivica i Dijana.
Idilu građanskog života pomeo je rat i strašni događaji koji su Žuži
ostali uvijek u sjećanju. I pod stare dane, kada se kraj već bližio,
znala je pričati o užasima rata, ponavljajući da se oni nikada ne smiju
ponoviti.
Jednom, kada smo dugo razgovarali, pitao sam je otvoreno. ”Dobro,
gospođo Žuži, bili ste u partizanima, od šatorskog krila sašili ste
kabanicu, bili ste uvijek snalažljivi i vješti, ali kako ste obrlatili Josipa Broza. Bili ste mu ljubimica”. Pogledala me onim svojim
izražajnim očima, uz topli osmijeh i odgovorila, ”joj, baš je bil’
šarmantan”. Ispričala mi je kako je Jovanki sašila bijelu haljinu, a
Maršal se šalio kako joj je ‘nestao špek’. Povjerljivo joj se Jovanka, s
onim svojim piskutavim glasom jadala kako ‘drug Tito voli mlade
djevojke’, a Žući ju je tješila ‘od ljubomore nema ništa’.
Ali, ni sa Titom idila nije dugo trajala. Tjerao ju je preuzeti
makedonsku tvornicu Teteks, što Žuži nije privlačilo, jer je dobro
zarađivala i bez direktorovanja u državnoj fabrici. Tito je bio ljut, do
Žuži su dolazile razne informacije kojih se prepala i preko noći je
otišla u Švicarsku. ”E, da vas Tito nije preplašio ne bi postali ni
bogatašica, već bi završili u Makedoniji”, bocnuo sam je, a Žuži je
ispričala kako se u Švicarskoj udala za Franka Lütyja, kako bi dobila državljanstvo. ”Nismo dugo trajali, iako je bio fin i zgodan muškarac. Ali, nije bio baš neki ljubavnik”.
Foto: Biljana Gaurina / EPH
Nakon švicarskog odvjetnika Žuži se udala i treći put za Vladu Majdera, a onda i četvrti za Milorada Ronkulina,
koji joj je donio mir i sigurnost. ”A to ide s godinama”, govorila je i
vragolasto nadodala neku priču, uvijek ispričanu uz mnogo šarma. Ta
fina dama, koja je čitateljima ”Glorije” iz broja u broj odavala tajne
života, imala je zaista ‘štofa’ za to. Od obične šnajderice postala je
prva krojačica iza željezne zavjese, a Steven Spielberg želio je o Žuži snimiti film.
”Sve sam postigla hrabrošću, važno je u životu biti i pošten, jer je
poštenje velika ljudska vrlina”. Pričala mi je kako je kao mlada
krojačica mušterijama uvijek vraćala sav preostali materijal i nikada
ništa nije zadržavala za sebe. Trudila se da naručene kreacije uvijek
sašije na vrijeme i onda kada je bila posve nepoznata, kao i kada je
imala svoj salon na Jelačić placu u Zagrebu. ”Posebno sam uvijek držala
do ljudi koji su od riječi”.
”Gospođo Žuži, ali postali ste silno bogati, imate četiri vile po
Švicarskoj, na samoj obali u Opatiji još jednu, vozite se u luksuznim
limuzinama. Imate li i za to neki recept”, upitao sam je jednom, a
odgovorila mi je da s novcem treba znati raspolagati. ”I kada imate malo
i kada imate puno”.
Foto: Boris Kovačev / EPH
Svoj nevjerojatni optimizam Žuži Jelinek pokazivala je i u vremenima
kada su na red došle bolesti, lomovi, padovi. Pričala je o tome posve
jednostavno, nikada ne dramatizirajući. U bolnici je čitala francusku
literaturu, ‘da ne zaboravim jezik’, a liječnicima iz hitne službe koji
su došli na jednu intervenciju poklonila je knjigu ‘Živjeli muškarci’.
Uvijek je bila nasmijana, dobre volje, puna životne radosti, dok je
primala goste u ukusno uređenom zagrebačkom stanu. ”Joj, znate, kaj su
sve o meni govorili, da sam bila Mata Hari, prisluškivala političare. Ali, niš’ od toga nije bilo, iako dobro zvuči”.
”A što ste, gospođo Jelinek, zapravo bili. Stilistica”? ”Ma, bila sam samo obična šnajderica”.
ŽUŽI JELINEK: ‘Muškarci su zbog |feminizma postali oholi: čekaju da žene njih osvoje’
No, Žuži nije počela sa savjetima u Gloriji, ona to radi barem
sedamdeset godina, otkako se zaposlila kao krojačica u salonu Nine
Ricci u Parizu neposredno prije Drugog svjetskog rata. Jednom je i toj
majstorici mode drsko rekla: ‘Jučerašnja haljina bolje vam je stajala,
ova danas nije za vaše tijelo.’ Davala je slične savjete i Jovanki Broz i
Beli Krleži, za što je doista bila potrebna hrabrost, no mlada Žuži
usudila se reći Nini Ricci što joj ne stoji u trenutku kad je ova u svoj
salon navratila s prijateljicom – Coco Chanel. Coco je stala uz
prosudbu mlade, 19-godišnje Žuži i tako je uz blagoslov same besmrtne
Coco zapravo rođena i naša modna legenda.
‘Sad mi je najljepše’
Zar to nije divna priča, filmična, puna značenja, čak i napetosti,
baš kao i stotine drugih Žužinih, dobro poznatih sjećanja – kao da se
svijet urotio da postane uspješna, da postane Netko, kako ona voli reći
kad govori o muškarcima kakvi su joj čitav život imponirali: ‘visoki,
crni, doktori, Netko'…
No, imala je u životu ‘četiri velika uspona i četiri strmoglava
pada’, otkad je u Praškoj, neposredno prije rata otvorila svoj salon, a
onda sve ostavila i pobjegla pred ustašama na talijanski teritorij,
priča vedro, sa svojim neuništivim optimizmom:
– No, sad mi je najljepše, konačno sam u svome stanu u koji sam se
kroz godine neprestano vraćala. Znaš, novac nikome nije potreban u
mladosti. Kad sam otišla u Pariz, živjela sam na Trgu Madeleine, na
šestom katu, u maloj sobici bez grijanja, jela sam omlete sa šunkom
svaki bogovetni dan, za mene sigurno Pariz nije bio ‘grad svjetla’, no
sad konačno mirno živim u svojih osam soba, sretna što si mogu platiti
pomoć u kući… Od svoje djece ne moram ništa tražiti, darovala sam im
kuće i stanove, sve sam podijelila i sad se jako svi skupa volimo.
No, s priče o vjerojatno desetak stanova i kuća koje je Žuži kupila u
životu (ako ne računamo stanove koje je morala pokupovati brojnim
sustanarima svoga velikog stana na Trgu bana Jelačića) vraćamo se na
savjet vezan uz ovu rubriku. Žuži u posljednje vrijeme puno manje izlazi
(nakon ‘atentata’, kako kaže, kad se prije nekoliko godina jedan čovjek
u nju zaletio glavom na njezinu trgu pa je završila u bolnici sa
slomljenom nogom), ruča veoma malo, isključivo doma. Dogovorile smo se
za susret u vrijeme večere.
‘Žena uvijek treba osvajati’
No, niti jedna žena koja drži do sebe, osim u izuzetnim prigodama, ne
bi trebala večerati, objašnjava. Žuži ne pamti kad je doma večerala
nešto drugo osim jogurta s prepečenim kruhom. Popodne, iscijeđeni sok
jedne naranče! To je dovoljno, govori i dodaje mi orahe, ‘oni su ti puni
omega 3’. Na stolu su i švicarske ručno rađene praline, no njih Žuži
drži isključivo zbog gostiju, niti ih ne gleda:
– Evo, opet imam 60 kilograma, isplati se. Često me pitaju jesam li
radila lifting, a ja odgovaram da lifting radim svako jutro, kad žustro
izvodim vježbe za mišiće lica (pokazuje mi kako treba otvarati usta i
raditi grimase). Vježbam koliko mogu na sobnom biciklu i svako se jutro
čvrsto trljam četkama da mi krv procirkulira.
Čuvanje ljepote, njegu, dotjerivanje Žuži i u devedesetoj smatra
jednim od najvažnijih zadataka moderne žene, koja u životu uvijek ‘treba
osvajati’, sve, čak i vlastitu djecu, o muškarcima da i ne govorimo.
‘Oni su mi bili puno lošiji prijatelji od igle, to je sigurno, no ne
znam kako bih da sam sada sama, bez četvrtog muža, govorim samo o
legalnima…’
Odjedanput osmijeh, žar u očima, Žuži mi se prinosi licu i tiho šapće
sjećam li se kad mi je davno savjetovala da si nađem ljubavnika: ‘Sad
si tako mlada i lijepa, no i tebi će proći.’ Nekako joj se činilo da sam
se ja možda na nju tada uvrijedila. Je li to istina? – pita. Ma na vas
nikada, Žuži! Jedino sam pomislila, naivna kakva sam bila prije puno
godina, da meni nema što proći, kako to ona misli, je li starost možda
zarazna…
Da, mladi uvijek misle da život i mladost traju vječno, objašnjava,
što bi rekli Englezi, mladost je doista uludo potrošena na mlade.
Preuzeto sa Jutarnji.hr