Svako malo za neku generaciju kažu da je izgubljena, a za ovu moju to je skroz istina. Izgubili smo se u prijelaznom društvu koje su zvali socijalizam. Malo smo eto skrenuli s puta iako smo pjevali da nećemo i iako su nam lijepo, još kao pionirima govorili da nas taj socijalizam vodi u idealno društvo koje se zove komunizam.
Poslije sam naučio da se to idealno društvo zove utopija, a da su oni što su nas htjeli vodit tamo utopljenici. Sad sam ljut na one što su im bacili pojas za spašavanje pa su isplivali u novome društvu za koje su nam rekli da se zove kapitalizam.
Kazali su nam da je to neko totalno super društvo, ali su nam poslije natuknuli da smo i dalje u prijelaznom razdoblju, samo što se ovaj put to više ne zove socijalizam nego tranzicija.
U tome tranzitnome društvu svatko može ići gdje hoće, lijevo, desno, pa i po sredini, može i skrenut s Titovoga puta ako hoće i ništa mu se neće dogodit. Može samo krepat od gladi ako nije na pravoj strani u pravo vrijeme.
Na tim križanjima mi se nismo baš najbolje snašli jer opet smo bili premladi da bi sudjelovali u privatizaciji i prestari da se učlanimo u redove nove omladine, pardon, mladeži kako sad u nas zovu omladince. Usput smo izgubili i status pionira po kojem smo se raspoznavali.
Sad se prepoznajemo po Tourettovom sindromu jer su nam uz „jebiga“ kao odgovor na sve što nas je snašlo i mimoišlo, kurac i pička u ustima barem deset puta dnevno, većini uglavnom lingvistički, nekima bogami i fizički.
Moja generacija ima puno pravo na to, mislim, na to često spominjanje raznih spolovila i drugih otvora na tijelu, jer zajebavali su nas od kad smo izišli iz pi… materine u koju nas barem desetak puta dnevno netko šalje nazad.
Sjećam se da me prvo kao zajebavao onaj Stipe Šuvar. Barem su mi tako rekli Stari i Stara, jer su muku mučili s nekakvim raznoraznim promjenama školskog sustava i meni govorili kako se sve lomi na toj mojoj generaciji. Ja pojma o svemu tome nisam imao, što se to lomi i kako se lomi, nego mi je bilo jedino važno za vrijeme velikog školskog odmora ispipat najbolju žensku u razredu. Ne bi se žalio ni kad me ne bi dopala najbolja ženska, bilo je važno samo da se sisa nađe u ruci, makar je mečio i preko džempera.
Fasovo bi tada i pokoji šamar, ali bilo je to osnovnoškolsko žrtvovanje za više ciljeve koje sam tim skupljenim iskustvom kasnije mislio dostići. Na žalost, ostvarenje ciljeva je malo izostalo, jer za opisati moju generaciju treba znati još i to da smo bili spolno nezreli u doba kad je radi rata vrisnuo turizam. Tako nismo stigli ganjat Čehinje i nećemo nikad ni moć’ ganjat istočnoeuropske koke, jer one su za nas sad na trulom zapadu tako da smo i tu upali u vakuum. U međuvremenu manje više svi smo se i poženili.
Ja sam vam dakle ona generacija rođena malo iza hrvatskoga proljeća, ona ista koja je zapela u nekoj kasnijoj hrvatskoj zimi kad su nas smrzle devedesete. Rođen sam onda kad je banana još uvijek bila egzotično voće, a kafa se čekala u redovima ispred butige.
Stari je imao prijatelja pomorca, a kad bi se taj iskrcao s broda i donio nam kilogram jeftine južnoameričke espresso kafe, u vrijeme nestašica tih godina, Baba i Stara čekale su tu kafu k’o Dinamo titulu prvaka. Sad, to što se ta kafa nije dala samljet kako treba, ni ručno ni s električnim mikserom, kao i to što je Stara u sudoper pljuckala komadiće brazilskih zrna između dva dima cigareta, bilo je manje važno, najvažnije je bilo da se kafeniše.
Stara je inače pušila „Upitnik“, Baba „Opatiju“, studenti „160“ koji je bio i moja prva cigareta, a Stari se kurčio s „Winstonom“ i „Dunhillom“, znao je zapalit i „HB“. Stari nikad nije volio „Marlboro“, pa ni onaj sarajevski.
Poslije, kad sam malo narastao da me prodavačica u borosanama ne može zajebat za koji dinar ili paru, Stara je i mene vodila ispred butige, u red za kupit kafu.
Nestašice kafe strašno su pogađale moju familju, posebno Babu i Staru. Na vijest da se kafa našla u prodaji Baba i Stara počele bi se oblačit u panici hoće li stignut u butigu prije nego što se sve zalihe razgrabe. Bogami se onda nije gledalo ni je li trajna na mjestu, ni je li se boja cipela slaže na boju veste. Stara je jedan put uspjela čak izletit iz kuće u raznobojnim čarapama, a Baba u spavaćici jer je u brzini zabunom mislila da se radi o kućnoj haljini na cvjetiće i leptiriće koja joj je bila slična.
Nakon toga trčale bi niz ulicu da što prije stanu u red za kafu. Stari i ja kaskali smo za njima. Starome nikad nije bilo preša, ali u red ispred butige po Babinom naređenju morali smo svi iz familje. Kupovalo se po dvadeset deka, pa što veća familja, više i kafe. Čudi me da Stara nije nagovorila Staroga da joj napravi još djece samo radi kafe.
Kad bi se domogle „Francka“ Baba i Stara mogle su odahnut. Barem privremeno nisu trebale u sudoper pljucat komadiće brazilskih i kolumbijskih zrna.
Radi kafe sam znao dobit i po pizdi, kad bi stao u krivi red, pa umjesto kafe kupio deterdžent.
Jedno vrijeme u redovima se kupovalo i mlijeko koje se moralo prokuhavat. Ja nemam pojma zašto, ali iako je i onda moja Stara imala makinju za pranje robe svako malo na špaheru, uz mlijeko, ujutro se prokuhavala i neka roba, uglavnom bijele gaćice, čarape i Babini steznici.
Poslije se situacija s mlijekom stabilizirala, moglo se kupit i ono u tetrapaku što se nije moralo prokuhavat, u pakiranju oblika piramide i skupo za popizdit, pa je ono za prokuhavanje u najlonskim kesicama i dalje bilo jako traženo. Sva sreća da je Stara znala neku žensku u butizi pa joj je ova svako jutro ostavljala to mlijeko za prokuhavanje. Kad bi dobili kakvu pokvarenu litru bila bi to kataklizma, ali, uglavnom zahvaljujući tom poznanstvu svaki dan ipak smo pili mlijeko, a Baba je pričala da može bit i gore jer da je ona moga Staroga hranila Trumanovim jajima.
Onda nisam znao što su to Trumanova jaja, mislio sam da su to neka pokvarena, smrdljiva jaja, poslije sam saznao da su to neka jaja u prahu što ih je mome Starome i tadašnjim pionirima slao Titov prijatelj američki predsjednik. Ima bit da je taj bio neka skroz dobra duša.