Koliko ljudi godišnje napusti Bosnu i Hercegovinu pitanje je na koje nadležne bh. institucije nemaju
precizan odgovor. Kako se navodi u izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH „Pregled
stanja bh. iseljeništva”, administrativni podaci o odjavi boravka jedini su službeni podaci o broju
osoba koje napuštaju BiH. Međutim, kako odjava boravka nije zakonska obaveza, boravak odjavljuje
samo manji broj osoba, te stoga ovi podaci nisu kompletni. Relevantniji podaci o broju emigranata iz
BiH na godišnjem nivou mogu se dobiti iz migracijske statistike zemalja prijema, ali nažalost, ne
nalazimo ih u izvještajima institucija vlasti BiH.
U 51 zemlji svijeta živi oko 1,9 miliona bh. iseljenika, što je polovina ukupnog procijenjenog broja
stanovnika BiH iz 2013. g. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je 2008. g., u izvještaju sa do tada
prikupljenim podacima, objavilo da bh. građana van BiH ima oko 1,3 miliona, a u 2012. g. 1,8 miliona,
te još 200.000 u manjem broju u raznim zemljama svijeta. Je li razlika od 600 ili više hiljada iseljenika
rezultat promjene metodologije evidentiranja, ili stvarnog iseljavanja ljudi iz BiH, u izvještajima nije
obrazloženo. Iz sektora za iseljeništvo pri državnom Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice 2012. za
medije su navedeni podaci UNDP-a da je od januara 1996. do marta 2001. godine BiH napustilo
92.000 mladih ljudi a da, prema podacima EUROSTAT-a, od 2004. g. BiH godišnje napušta oko 20.000
ljudi i da je taj trend u porastu.
Prema istraživanju o položaju mladih u BiH državne Komisije za koordinaciju pitanja mladi u BiH i
njemačkog GIZ-a iz 2008. g. 14% mladih (od 16 do 30 godina) imalo je nekog člana uže porodice, a
29% šire porodice, koji je u zadnjih 7 godina napustio zemlju, dok ih je 37% znalo za nekog iz
susjedstva ko je emigrirao. Istraživanje koje je provedeno pet godina kasnije, 2013. g., u organizaciji
Instituta za razvoj mladih KULT i Federalnog ministarstva kulture i sporta, prema istoj metodologiji
kao i prethodno istraživanje, pokazuje negativan uzlazni trend: 26% mladih ima člana iz uže a 45% iz
šire porodice koji je napustio zemlju u posljednjih 7 godina, dok više od polovine mladih iz FBiH
poznaje osobe iz susjedstva koje su u posljednjih sedam godina napustile zemlju. Prema podacima
istih istraživanja, u 2013. Čak 37% mladih izjasnilo se da bi otišlo u inostranstvo zauvijek kada bi im se
pružila prilika, 40% bi otišlo na duže vrijeme, a 9% ih je već preduzelo konkretne korake za odlazak iz
zemlje – što je više od šezdeset hiljada mladih ljudi koji već „pakuju kofere“. Procenat onih koji bi
otišli zauvijek ili na duži vremenski period u 2013.g. u odnosu na 2008. povećao se za 10%. Da veliki
broj njih uspije u svojoj nakani dokazuje i podatak da je oko 2.300 osoba samo u toku 2014. na rad u
inostranstvo otišlo putem Agencije za rad i zapošljavanje BiH, starosti zmeđu 25 i 35 godina.
Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u periodu 2013.-2015. 68 hiljada građana BiH
napustilo je državu, prema samo dijelu do sada obrađenih podataka koji se odnose na prostor
sjeverozapadne, sjeveroistočne i dijela jugoistočne Bosne, a riječ je uglavnom o povratničkoj
populaciji u mjesta s kojih su protjerani u ratu, u periodu 1992-1995. Precizni podaci o tome koliko je
visokoobrazovanih kadrova i stručnjaka napustilo BiH, nažalost, također ne postoje, ali relevantne
međunarodne institucije navode da se po negativnom trendu odljeva mozgova BiH nalazi na dnu
svjetske ljestvice.
Ko odlazi a ko ostaje?
Prema gruboj podjeli, a uzimajući u obzir dostupne podatke, iz Bosne i Hercegovine odlaze
prvenstveno mladi koji ne vide svijetlu budućnost u BiH, zatim nezaposlena a kvalificirana radna
snaga i slabo plaćena struka, čijem je dijelu posljednjih godina i institucionalno omogućen odlazak, te
povratnici koji su u izuzetno teškom socioekonomskom položaju.
Izvještaji državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice kažu da iseljeništvo BiH nisu izbjeglice,
već dobro integrisani ljudi. Preko 500 hiljada ih ima držvaljanstvo država prijema (u šta nisu
uračanuti bh. iseljenici u Srbiji i Hrvatskoj, gdje ih živi najveći broj), ali su većina državljani BiH i dalje.
Oko 62 hiljade iseljenika odreklo se državljanstva BiH zbog uzimanja državljanstava drugih zemalja, s
kojima BiH nema bilateralni sporazum o dvojnom državljanstvu, dok je u nekim državama izrazito
visok procenat bh. iseljenika koji su svoj status riješili kroz stjecanje državljanstva države prijema,
poput Australije (95% ) i Norveške (89 %). Pored susjednih Srbije i Hrvatske, najveći broj bh.
iseljenika živi u SAD-u, 250-350 hiljada, i Njemačkoj, više od 228 hiljada. Prosjek starosti bh.
iseljenika u SAD-u je oko 30 godina, u zemljama EU oko 41 godina.
Značajna je za istaknuti dobra obrazovanost bh. iseljenika. Posebno visok procenat
visokoobrazovanih iseljenika je u Australiji (54,6%), SAD (41,5%), te Švedskoj (29%). Također, visok je
procenat i zaposlenosti radno sposobnih iseljenika koji u prosjeku iznosi više od 80%. Za razliku od
iseljenika, istraživanje UNESCO-a pokazalo je da je u Bosni i Hercegovini čak 15% stanovništva
nepismeno, mada zvaničnih podataka ni o tome nema. Procjenjuje se da tek oko 8 posto građana ima
više ili visoko obrazovanje, što je znatno ispod europskih standarda, čak trostruko manje nego u
Sloveniji, a dvostruko ispod postotka visokoobrazovanih stanovnika Hrvatske. U kvalifikacionoj
strukturi registrovanih nezaposlenih osoba u BiH najveći udio u ukupnoj nezaposlenosti, 71,3%, čine
lica sa završenom srednjom stručnom spremom, 19,5% lica sa osnovnim obrazovanjem i niže, a
najmanje je lica koja su završila višu školu, fakultet, akademiju, magisterij i doktorat i to 9,2%.
Kada je riječ o odlasku povratnika, izvori informacija koje ćemo iznijeti nisu bh. vlasti, već mjesne
zajednice i povratnička udruženja, čije je podatke prikupila Unija za održivi povratak i integracije.
Kako navode iz Unije, posebno loša situacija je u zapadnoj Hercegovini, sjeverozapadnoj Bosni,
istočnoj i jugoistočnoj BiH. Sada odlaze kompletne porodice – za razliku od prethodnog perioda kada
su odlazili uglavnom muškarci, dok su žene s djecom ostajali u zemlji.
Pored nezaposlenih, mladih i povratnika, poseban osvrt zaslužuje odlazak struke. Prema izvještaju
Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) za 2010. g., BiH je bila na 131. mjestu od 133 zemlje u kategoriji
odliv mozgova, a u izvještaju iz 2013. g. BiH je smještena na 140. mjesto od 144 rangirane zemlje
svijeta. Iza nje se nalaze samo Srbija, Burundi, Haiti i Alžir. Prema podacima UNESCO-a, čak 79 posto
istraživača iz oblasti inženjeringa, 81 posto magistara i 75 posto doktora nauka napustilo je BiH od
1995. godine. Odlazak medicinskog osoblja iz BiH je u proteklom periodu bilo u oštrom fokusu
javnosti. Broj ljekara koji godišnje napuste našu zemlju veći je od podataka koje imaju ljekarske
komore, s obzirom na to da mladi koji završe medicinski fakultet nemaju obavezu da se prijave u
registar ljekarske komore, a navode se cifre od nekoliko stotina ljekara koji su protekle dvije do tri
godine napustili BiH. Prema tvrdnjama predstavnika struke, samo iz RS-a je u 2013. otišlo oko 100
hirurga.
Poznati uzroci i nepoznate posljedice
Uzroci odlaska su prvenstveno teške socio-ekonomske prilike u BiH. Gotovo 550 hiljada je
evidentiranih nezaposlenih, 70% je procenat nezaposlenosti među mladima. Stopa dugoročne
nezaposlenosti u BiH je četiri puta veća od njene prosječne stope. Zanimljivo je spomenuti da su
razlozi odlaska kod mladog stanovništva u proteklih desetak godina mijenjali. U prvim podrobnijim
istraživanjima o mladima potraga za boljim obrazovanjem bila je u vrhu liste razloga za odlazak, da bi
u posljednjim istraživanjima iz 2013. pronalazak posla došao na vrh ljestvice. Pored potrage za
poslom, mladi među ključnim razlozima navode korupciju, nacionaliziam i međureligijsku
netrpeljivost, te uvjerenje da se stanje neće mijenjati nabolje, odnosno da će se dodatno pogoršavati.
Evidentna je opća apatija među mladim stanovništvom.
Kada je riječ o povratničkoj populaciji, izostanak rješavanja osnovnih egsiztencijalnih pitanja ove
populacije i nakon gotovo dvije decenije, te diskriminacija koju trpe, odlazak iz zemlje učinilo im je
kao gotovo jedino rješenje. Struka, iako u velikom procentu zaposlena, zbog slabih radnih uvjeta,
kako niskih plata tako i ograničenosti u napredovanju, odlazi u potrazi za boljim.
Pored odlaska iz puke potrebe i nužde, dodatni poticaj migraciji jesu prilike koje su se ukazale za
jedan dio bh. stanovništva. Svaka 5 mlada osoba u FBiH u dobi između 18 i 30 godina ima hrvatsko
državljanstvo, kažu podaci iz 2008., i oni su ulaskom Hrvatske u EU dobili mogućnost trajnog odlaska,
a od jula ove godine i značajne olakšice za stjecanje radnog odnosa u Njemačkoj (ukidanje radnih
dozvola). Također, od 3. aprila 2013. Bh.državljanima, kvalificiranim na području medicinske njege,
omogućava se rad u Njemačkoj, na osnovu potpisanog sporazuma između dvije zemlje koji regulira
dolazak medicinskog osoblja iz BiH, kako visokokvalificiranog, tako i nižekvalificiranog. Taj
institucionalno uređeni protok radne snage ka Njemačkoj, preko državne Agencije za rad i
zapošljavanje BiH, popularizirao je medicinsku struku. Već imamo zanimljiv slučaj zahtjeva roditelja u
Tuzlanskom kantonu za otvaranje novih odjeljenje u medicinskim školama i olakšavanje kriterija za
upis, bez obzira na suficit medicinskog kadra na evidencijama tamošnje Službe za zapošljavanje i
ugrožavanje (remećenje upisnih kvota) drugih strukovnih škola za zanimanja koja su u ovom trenutku
toj regiji potrebnija.
Prema analizi oglasa objavljenih na portalu Posao.ba, doktori i medicinsko osoblje nalaze se među 5
najtraženijih pozicija kada je u pitanju oglašavanje za inostrana tržišta rada. Pored medicinskog
osoblja, Njemačka je otvarila mogućnost i za stručnjake iz oblasti robotike i električare. Već nekoliko
godina uzastopno su među najtraženijim profesijama razni profili stručnjaka iz oblasti informacionih
tehnologija. Među najtraženijim pozicijama su Java programeri, čija je neto plata u BiH 1.243 KM, IT
projekt menadžeri (1.811 KM), te PHP programeri (1.069 KM). Poređenja radi, bruto plate IT
stučnjaka u Njemačkoj, Slovačkoj i Mađarskoj iznose oko 7.000 KM.
Uzroci su manjeviše svima poznati. Međutim, posljedice se tek naziru. Inače, neki izvori govore da je
prihvatljiva stopa odlaska obrazovanog stanovništva iz zemlje između 5 i 10 posto, dok se sve iznad
tog postotka smatra izuzetno štetnim. Ruzmira Tihić Kadrić, pomoćnica ministara u Sektoru za
iseljeništvo pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice kaže da posljedica može biti da BiH dođe u
situaciju da uvozi radnu snagu i da u BiH već sada postoje deficitarna zanimanja.
Iako uvoz radne snage iz BiH u Njemačku ima pravilo, kako akteri tog procesa kažu, koje se poštuje, a
to je da se radna snaga u ovom sektoru ne može uvoziti iz zemalja u kojima je ta radna snaga
deficitarna, a BiH ima suficit te struke na evidencijama nezaposlenih, iz ljekarskih komora ukazuju na
opasnost od urušravanja zdravstvenog sistema BiH u narednom periodu.
U istraživanju Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa BiH već ima najlošiji zdravstveni sistem u
Evropi. Miodrag Femić, predsjednik Međunarodne asocijacije doktora medicine za Jugoistočnu
Evropu, smatra da je to posljedica nedostatka dovoljnog broja zdravstvenih radnika. Predsjednik
Sindikata doktora medicine RS-a Milenko Granulić kazao je da se u narednih nekoliko godina očekuje
prava migracija zdravstvenih radnika iz BiH i da za 5 do 10 godina u pojedninim opštinama BiH neće
imati ko da liječi narod”. Na „odliv bijelih mantila“ i kolaps zdravstvenog sistema upozorio je i prim.
dr. Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore FBiH. On tvrdi da je u posljednje dvije godine našu
zemlju napustilo 250 do 300 ljekara. Standard Evropske unije je da 362 ljekara dolazi na 100 hiljada
stanovnika, a da BiH ima tek 160 na 100 hiljada. U javnost je izišla informacija da je BiH napustio
jedini ljekara iz UKC-a Tuzla koji je samostalno izvodio proceduru elektrofiziološkog ispitivanja srca i
radiofrekventne ablacije. Osim toga, stanovništvo stari, a time dolaze i bolesti koje su karakteristične
za stariju dob, što će biti dodatno opterećenje za zdravstveni sistem i ljekare, kojih je sve manje.
I demografi, kao i ekonomski stručnjaci, dijele bojazan od odlaska obrazovane radne snage iz BiH
tvrdeći da je to veoma opasno za jedno društvo i da ostavlja lošiju strukturu obrazovanih u BiH.
Vjeruju da je trend „odliva mozgova“ poguban proces, koji će od BiH napraviti zapuštenu zemlju, koja
se već suočava sa paradoksom. Hiljade ljudi sa diplomama su na biroima za zapošljavanje, a s druge
strane već se osjeća ozbiljan nedostatak pravih stručnjaka – ljekara, inženjera, eksperata za
informatiku i visokoobrazovanih ljudi drugih profila. Ekonomski analitičar Vanjskotrgovinske komore
BiH Igor Gavran je izjavio da je odliv mozgova vid izvoza koji je najpogubniji za jednu nacionalnu
ekonomiju. Taj gubitak je za jednu zemlju mnogo teži nego trgovinski deficit ili smanjen izvoz, jer se ti
indikatori lakše mogu popravljati.
S druge strane, akteri procesa zapošljavanja bh. medicinskog kadra u Njemačku konstatuju da BiH
ima napretek nezaposlenog medicinskog osoblja te da u ovom trenutku BiH ne može pružiti
nezaposlenim ljudima adekvatno radno mjesto ni dovoljan broj radnih mjesta. Bivši direktor
Agencije za rad i zapošljavanje BiH Amir Delić izjavio je da je obveza državne institucije da omogući
građanima da ostvare svoje pravo na rad, makar to pravo na rad ostvarili u nekim drugim zemljama.
On smatra da Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku dijaspora spašava svojim ulaganjem, odnosno
slanjem novca i da će ovakvi načini doprinijeti da ljudi, koji dođu u Njemačku da rade, šalju novac
svojoj rodbini i prijateljima, ali i priznaje da će BiH “dugoročno vjerojatno izgubiti kvalitetnu radnu
snagu.“
Socijalna izdvajanja bez učinka
Sistem socijalne zaštite u BiH ne daje odgovor na krizu odliva stanovništva. Postavljen na loše osnove,
samo produbljuje siromaštvo i nezadovoljstvo. Iako BiH troši oko 4% BDP-a na novčanu pomoć
(podaci iz 2007. i 2013.), kroz oblike socijalne zaštite koji se ne zasnivaju na doprinosima, što je
znatno više u poređenju sa prosjekom zemalja u regionu (1,6% BDP-a), ne bilježi se napredak u
socijalnim politikama. Mehanizmi za odabir korisnika socijalne pomoći nisu zasnovani na procjeni
ukupnog imovinskog stanja, već na primarnoj kategoriji, a osnova za definiranje održive i učinkovite
socijalne politike mora biti određivanje stvarnog socijalnog položaja stanovništva. Postojeći sistem
zasnovan je na kategorijskom pristupu u okviru kojeg prava ostvaraju i oni koji nisu u stanju potrebe
ili prava ostvaruju po više osnova, bez ograničenja u visini socijalne pomoći po svim osnovama.
Prema tome, budžetske novčane naknade za socijalnu zaštitu ne ciljaju one kojima je pomoć najviše
potrebna, već je njihovo ciljanje regresivno. Najsiromašnija petina stanovništva prima samo 17%
od ukupnog iznosa budžetskih novčanih naknada za socijalnu zaštitu upravo zato jer su te naknade
u BiH uglavnom zasnovane na “statusnim pravima”, posebno u slučaju boračkih naknada.
Ni transparentnost sistema ni informiranost građana o pravima nisu na zadovoljavajućem nivou.
Kriteriji za ostvarivanje prava često su upitni, a prema revizijama naknada određenih (boračkih)
kategorija evidentirane su velike zloupotrebe. Gotovo da ne postoji integrativna uloga socijalne
pomoći na tržištu rada i u društvu, u kontekstu da se definiraju prava i obaveze korisnika, kao što je
recimo slučaj u nekim zemljama EU gdje se potpisuju i „ugovori o socijalnoj integraciji“. U BiH je
napravljena inertna masa siromašnih, koja je pristala na siguran minimum u zamjenu za vrlo
vjerovatnu političku podršku skrbniku. S druge strane, nekadašnja socijalna davanja koja su
osiguravala minimum korisnicima, proteklih godina nisu rasla pa su ih konstantna poskupljenja
značajno obezvrijedila.
Istovremeno, progresivne mjere za rješavanje socio-ekonomske krize, poput programa zapošljavanja,
programa razvoja preduzetništva i podrške malim i srednjim preduzećima, kao ni poticaji
poljoprivredi i sl., nisu adekvatni i također su često zloupotrebljavani, što dokazuju i sudski epilozi u
pojedinim slučajevima. Najavljivane ekonomske reforme idu nedopustivo sporo pod plaštom
političke nestabilnosti uzrokovane stalnim preslagivanjem političke moći i pozicija. Kreiranje politike
prema mladima – koje bi makar dale nadu mladima da će država konačnom jednom stati iza njih – na
državnom nivou traje već devet godina, a entitetske strategije ili još nisu okončane ili su donesene ali
ne funkcioniraju. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sektor za iseljeništvo, izvorno je
nadležno za kreiranje politike BiH prema iseljeništvu. Međutim, njegova uloga je nažalost, kako je
pokazala dosadašnja praksa, poprilično proceduralna, administrativna. Neki državni zvaničnici iz
parlamentarnih klupa javno poručuju da je iseljenje stanovništva proces kojeg je teško zaustaviti bilo
kakvim strategijama i da umjesto toga država treba da radi na strategiji kako održati vezu s tim
ljudima, posebno poslovnu.
Ukratko, neučinkovit sistem podrške socijalno ugroženim grupama, slabe poticajne mjere privredi,
korupcija i nepotizam pri zapošljavanju u javnu upravu, privilegije u obnašanju brojnih dobro plaćenih
funkcija od strane povlaštenih pojedinaca, obrazovni sistem neprilagođen potrebama kako tržišta
tako i društva i dr., rezultirali su nepovjerenjem građana u državni aparat i gašenjem nade kod većine
da će se u dogledno vrijeme situacija promijeniti nabolje.
Usamljeni primjeri dobre prakse kao preporuka
Često se može čuti u bh. javnosti teza da su problemi prepoznati, ali da niko ne nudi rješenja.
Međutim, brojna rješenja su odavno na stolu i čekaju „političku volju“, ma šta ona značila, da budu
realizirana. Stoga, pored gomile donesenih razvojnih strategija institucija vlasti, s vrlo preciznim
akcionim planovima, pored smjernica međunarodnih kuća, pored državnih revizorskih izvještaja sa
stotinama do sada izrečenih vrlo preciznih preporuka za popravak sistema i poboljšanje stanja, pored
desetina analiza nevladinih organizacija u gotovo svakoj značajnijoj oblasti, neumjesno je davati bilo
kakve nove prijedloge.
Međutim, vrijedi spomenuti nekoliko primjera dobre prakse, kao dokaz da je zadržavanje i
zapošljavanje stanovništva (negdje) u BiH moguće. Općine poput Tešnja, Žepča, Teslića, Goražda i još
poneke, u ovakvom okruženju bilježe razvoj i rast. Uspješna privatizacija, konstantna gradnja
infrastrukture, puna podrška preduzetništvu, rast izvoza, novi investitori. Njihova praksa, kao
svojevrsna lokalna reforma, ima perspektivu zaživjeti i u drugim lokalnim zajednicama u BiH. Ali
reforma zahtjeva ljude, obrazovane i motivirane, a njih je u BiH sve manje.
IZVORI:
1. Analiza „Mladi trebaju omladinsku politiku, Komisija za koordinaciju pitanja mladih i GIZ,
2008.
2. Izvještaj o razvoju BiH, Direkcija za ekonomsko planiranje BiH, 2013.
3. „Podrška Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma i evidentiranje najugroženijih porodica u BiH”,
Unija za održivi povratak i integraciju, 2015.
4. “Budžetske novčane naknade za socijalnu zaštitu u BiH”, Inicijativa za bolju I humaniju
inkluziju (IBHI), 2013.
5. „Na putu ka politici prema mladima“, Institut za razvoj mladih KULT, istraživanje položaja
mladih u FBiH, 2013.
6. “Pregled stanja bh. iseljeništva”, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo 2014.
7. “Zašto sam isključen”, poredbena studija o socijalnoj isključenosti mladih, IRM KULT, 2012.
8. Portali slobodnaevropa.org, dw.com/bs, avaz.ba, vecernji.hr, oslobodjenje.ba, source.ba,
plata.ba, posao.ba, novovrijeme.ba, mojevijesti.ba i dr.
9. Predsjednik Vijeća mladih Posušje Mate Lončar, 2015.