Trojici autora Feral Tribunea Viktoru
Ivančiću, Borisu Dežuloviću i Predragu Luciću dogodilo se ono što
sigurno nisu željeli. Postali su hodajući spomenici. Tri glavna lika
knjige Borisa Pavelića “Smijeh slobode”, izdanje Adamić iz Rijeke,
obilaze sela i gradove i publici koja nikad ne može stati u prostor koji
je za nju organizator rezervirao pokušavaju ispričati priču o Feralu.
Koliko god bili nadahnuti, duhoviti, cinični, maštoviti, Paveliću
nisu do koljena. Pavelić je učinio čudo. Pišući o Feralu, ime mu je dao
pokojni legendarni Ćićo Senjanović, napisao je remek-djelo. Bila sam na
promociji knjige u Zagrebu, Rijeci i Opatiji.
Čovjeka za vrat zgrabi tuga kad čuje takozvane obične ljude koji mole
autore da opet pokrenu “Feral” jer nam je potrebniji nego ikad. U
Hrvatskoj svjetlo odavno ne gori a ogromna većina ljudi uskoro očekuje
lomače na kojima će se nakon idućih izbora umjesto starih brojeva
Ferala, nekad se u Splitu tako radilo sa novim brojevima, peći živi
ljudi.
Knjiga “Smijeh slobode”, koliko god govorila o “Feralu” na
nevjerojatno uzbudljiv način istovremeno nam u lice baca i istinu o
pokojnoj, zloj, netolerantnoj, bolesnoj, zločinačkoj Hrvatskoj. Svi mi
koji godinama crne slike iz rane prošlosti Mračne Naše pokušavamo
zaboraviti čitajući ovu knjigu doživljavamo jezive flešbekove. Pa ipak,
očito smo mazohisti, ozbiljna, debela knjiga postiže nezapamćen uspjeh.
Prvo izdanje je prodano u dva tjedna, iduće, nadopunjeno, prodaje se
poput listića za klađenje. Zašto? Knjigu sam pročitala, saznala sam o
Feralu toliko toga što nisam znala, napisana je tako da se čita poput
krimića, pa ipak… Zašto se tako čita “Smijeh slobode”? Zato jer nas
vraća u bolju prošlost? Da li je Hrvatska iz devedesetih bolja zemlja od
ove u kojoj živimo danas?
Ivančić, Dežulović, Lucić, Senjanović, Erceg i mnogi drugi vadili su
pokojnici i dušu i crijeva, bez milosti je čerečili, Tuđmana nabijali na
kolac, govorili nam istinu o Miloševiću, bili jedini koji su tisućama
potencijalnih samoubojica poručivali da život ima smisla jer jednom
tjedno izlazi Feral. Čitali smo Feral i nadali se da, dok god se tamo
neki klinci smiju stravi i užasu u kome živimo, za nas ima nade.
A onda se ugasio Feral. I ugasila se nada. Pa se pred koji mjesec u
jednoj drugačijoj državi ukazala knjiga “Smijeh slobode”. Nije “Feral” a
jest “Feral”. “Feral” biblija. “Feral” smijeh. “Feral” svjetlo? “Smijeh
slobode” se kupuje i čita jer nas miče iz stvarnosti. Ulijeva nam nadu,
lažnu ali ipak nadu da smijeh, možda, može pobijediti na kraju. Mi se
danas želimo smijati da ne bismo sebi pucali u glavu. Zbog toga je jedan
gospodin, izbjeglica iz Bosne, na riječkoj promociji rekao, penzija mi
je 1500 kuna ali nije mi žao za knjigu dati 200 kuna.
Ima pravo. Nije 200 kuna neka lova ako te može na nekoliko sati
izvući iz užasa u kome se daviš. Ne živi se samo od kruha i vode i
plaćanja rate u švicarcima. Ima nešto i u zaboravu.
I sve je i divno i krasno dok ne naletiš na stihove tiskane u posljednjem broju “Ferala”.
“Laku moć, voljena Hrvatska,
Zapjevaj, nemoj se stidjeti
Svjetlost kad dogori feralska
Ti ćeš se sretnijom vidjeti.
Cvjetat će zemlja, more i zrak,
Poslovni tornjevi, voćnjaci…
Svijetao bit će i taj tvoj mrak,
Kad u njemu zabljesnu očnjaci.”
Pročitajte “Smijeh slobode”! Sigurna sam, bit ćete za očnjake spremniji.
Preuzeto sa www.rudan.info