Gledali su valjda John McEnroe i Ivan Lendl finale Miamija između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, gledali i u sebi se smješkali. Bila bi šteta da nisu, jer propustili bi veliku stvar. A priča o Novaku Đokoviću zgodan početak.
Bili su nekad McEnroe i Lendl također broj jedan i broj dva, i odigrali mnoge od epskih mečeva teniske mitologije, uključujući do danas rekordnih dvadeset ATP finala. Jedno od njih bilo je i mitsko finale Roland Garrosa 1984.
Taj put činilo se kao lak posao za Big Maca: već četvrtu sezonu zaredom bio je svjetski broj jedan, te je godine već četiri puta u četiri finala pobijedio Ivana Groznog, pa onda i peti put dva tjedna ranije, na Svjetskom kupu u Düsseldorfu, izgubivši pritom u svih pet mečeva jedan jedini set.
Prošlo je, uostalom, pola godine, a Amerikanac nije izgubio ni jedan jedini meč, nanizavši do pariškog finala osam turnira i trideset devet uzastopnih pobjeda. Izgledalo je da ga više nitko do kraja godine neće pobijediti, da ga neće pobijediti nitko do kraja ATP Open ere, i da preostaje jedino ukinuti ili Johna McEnroea ili tenis. Izgledalo je tako i nakon prva dva seta, koje je Big Mac lako dobio sa 6:3, 6:2.
Onda se, kod rezultata 1:1 u trećem, začuo glas iz slušalica televizijskog snimatelja kraj terena. U jednom od nezaboravnijih trenutaka iz povijesti tenisa, iznervirani je McEnroe gotov poen zakucao forhendom u mrežu, pa otišao do televizijskog boksa, oteo prestravljenom kamermanu slušalice s mikrofonom iz ruku i najstrašnije se izderao u njih.
Traumatično finale
Živce nije uspio smiriti do kraja finala. Izgubio je taj gem, uspio napraviti još jedan ljutiti brejk i povesti 4:2, a onda konačno pukao. Ivan Grozni nanizao je četiri gema i dobio treći set, pa mu u sljedeća dva okrutno oduzeo posljednje servis gemove za dva puta po 7:5. Tako je završio najdulji pobjednički niz na početku sezone u povijesti modernog tenisa.
Danas se takvi tenisači više ne proizvode: igrači koji će pobijediti u trideset devet mečeva uzastopno, u četrdesetom voditi 2:0 u setovima i 4:2 u trećem setu, pa iznervirani zbog televizijskog snimatelja izgubiti set, meč, turnir i cijelu karijeru. Iako je, naime, te godine uzeo i US Open i Wimbledon – kada je Jimmyju Connorsu ostavio cijela četiri gema, uz tri neprisiljene greške u cijelom finalu – odigravši do danas najbolju godinu u povijesti ATP-a, sa 82 pobjede i samo tri poraza, Big Mac će kasnije priznati da se od traumatičnog pariškog finala nikad nije do kraja oporavio.
U Stockholmu je nazvao suca šupkom i zaradio suspenziju, izgubio od Lendla finale US Opena, i ostatak karijere krčmio staru slavu. A bilo je slave za još punih osam sezona.
Češki kiborg
Lendl je bio McEnroeva aritmetička suprotnost. Hladni Čehoslovak izgledao je poput kiborga, istog liofiliziranog izraza lica i kad se odmara na klupi, i kad šalje paralelu iz punog trka, i kad prima pehar: mrcvario je protivnike i lomio ih forhend spinovima s osnovne crte, onako kako će to mnogo godina kasnije raditi Nadal. Roland Garros 1984. bio je njegov prvi Grand Slam, i početak jedne veličanstvene karijere.
Već 1986. godinu počeo je s pet turnira i dvadeset pet pobjeda zaredom, prije nego što ga je u finalu Chicaga konačno zaustavio jedva punoljetni wunderkind Boris Becker, senzacionalni pobjednik Wimbledona. Tako je završio drugi najdulji pobjednički niz na početku sezone u povijesti modernog tenisa.
Dvadeset pet godina prošlo je otada, i nitko se više nije ni približio rekordima dvojice najvećih tenisača osamdesetih, iako su sljedeće dvije dekade obilježila dvojica najdominantnijih igrača svih vremena: Pete Sampras je početkom 1997. nanizao sedamnaest, dok je Roger Federer u 2006. ušao sa šesnaest pobjeda.
Razlog izgleda jednostavno – Ivan Lendl je svoj drugi najbolji start svih vremena postavio u posljednjoj sezoni koja nije počinjala Australian Openom. Od sljedeće godine otvoreno prvenstvo Australije je s travnatih terena Kooyonga u prosincu, krajem sezone, prebačeno na tvrdu podlogu Melbourne Parka u siječnju, na sam početak sezone.
Dvadeset pet godina prošlo je otada, sezonu su pobjedom u Australiji počinjali i Wilander, i Becker, i Courier, i Agassi, i Sampras, i Federer, i Nadal, ali ni jedan nakon prvog Grand Slama sezone nije uzeo više od dva sljedeća turnira.
Kad je stoga Novak Đoković ovoga siječnja pobijedio Andyja Murraya i s jednim jedinim izgubljenim setom osvojio Australian Open, još uvijek nije izgledalo da se događa nešto veliko, iako je prije Nove godine s dvije pobjede donio Srbiji Davis Cup, a u polufinalu Melbournea, nakon tri uzastopna poraza iz prethodne godine, slomio i Rogera Federera.