Kada sam prvi put na internetu vidjela ovu dovitljivu inačicu tvrdnje da “iza svakog uspješnog muškarca stoji žena”, nasmijala sam se i pomislila da je u mom slučaju zaista tako. Ne toliko ovaj dio o uspjehu, koliko ovaj drugi da moju djecu zaista čuva moja majka.
Međutim, već na drugi pogled, počinjem primjećivati da se iza ovog simpatičnog aforizma krije više problematičnih društvenih stavova i društvenih praksi, koji su tako gusto utkani u našu svijest i način života, da ih više i ne prepoznajemo kao problematične. To su sve one stvari koje se “podrazumijevaju”, pa ih kao takve ne preispitujemo. Ali, idemo redom.
Prije svega, problematičan je sam termin “uspješna žena”, koji u ovako sročenoj rečenici podrazumijeva da je ta žena nužno i majka. Jer, prema našim društvenim normama, žena se ne može smatrati sasvim uspješnom ukoliko, pored karijere, nema i porodicu, dakako, u tradicionalnom (patrijarhalnom) značenju te riječi.
Dalje, pored nepravedno izostavljenog velikog procenta žena koje su uspješne u mnogim drugim segmentima života, ali vlastitim izborom ili sticajem okolnosti nisu postale majke, termin “uspješna žena” morao bi uključivati i ogromnu većinu žena koje nisu nužno visokoobrazovane, koje nemaju izuzetne poslovne karijere, nisu javne ličnosti, niti svjetski priznate umjetnice.
Da bismo se mi “male žene” prepoznale i u prvom dijelu ove tvrdnje, termin uspješna žena morao bi se, dakle, odnositi i na nas koje se trudimo biti marljive na poslu, bilo da radimo u računovodstvu, u kiosku, pekari, školi, novinama…trudimo se biti dobre koleginice, majke, sestre, prijateljice, komšinice…na najbolji mogući način koristiti svoje slobodno vrijeme…koje se, ukratko, trudimo nositi sa životnim okolnostima na najbolji mogući način i voditi ispunjen život.
Tek pošto smo proširili značenje fraze “uspješna žena”, možemo se pozabaviti i drugim dijelom aforizma – našim majkama koje čuvaju svoje unuke. Ako, dakle, među uspješnim ženama ima i onih koje su pri tome i majke i kojima djecu čuvaju bake, onda su one zaista prave sretnice. Pri tome čak i ne mislim na neizmjernu i obostranu ljubav na relaciji baka-unuci, koja je gotovo neupitna, već na solidarnost, ljubav i nesebičnu podršku koje naše majke pružaju nama “uspješnim ženama”, pomažući nam da se ostvarimo i izvan kuće. Često se ova pomoć uzima zdravo za gotovo i podrazumijevano ulazi u opis posla jedne bake.
Ali čak i kada pokazujemo da ih cijenimo i da smo im zahvalne na pomoći, priča o podršci i ljubavi naših majki prema nama i našoj djeci ima i drugu stranu. Onu koja se, nažalost, malo teže probavlja.
To je priča o generaciji naših majki, koje su dvostruka žrtva emancipacije žena, prvi put sopstvene, a drugi put emancipacije svojih ćerki. Možda je žrtva pregruba riječ, ali ljubav i strpljenje sa kojima one brinu o svojim unucima ne mijenjaju činjenicu da bi u drugačijim uslovima, u drugačijem društvu, naše majke možda provodile svoje penzionerske dane ostvarujući svoje snove o putovanjima, druženjima sa prijateljima ili sa nepročitanim knjigama koje su cijeli život redale na police. One bi i tada najvjerovatnije provodile veliki dio svog vremena sa unucima i uživale u druženju s njima, ali nakon što su svoj radni vijek provele između posla i kuće, konačno bi imale vremena i za vlastite potrebe.
Umjesto da, nakon 40 godina rada, vrijeme provode šetajući, putujući i čitajući knjige (ili, ako više vole, tetovirajući se, skačući sa padobranom i dočekujući zoru u disko klubovima), na njih je sada pao teret brige o unucima, od ponedeljka do petka, više od 8 sati dnevno. A to nije nimalo lak posao.
Naravno, pogrešno bi bilo kriviti emancipaciju žena kao globalni, širi društveni proces koji je donio toliko dobrog ženama. Problem leži u tekovinama emancipacije unutar savremenog bosanskohercegovačkog društvenog konteksta i u političkim, ekonomskim i društvenim uzrocima koji direktno ili indirektno utiču na to da “uspješne žene” u Bosni i Hercegovini budu prisiljene svoju “ravnopravnost“ teretiti na račun svojih majki, svekrva ili nekih drugih žena koje za skromnu platu čuvaju njihovu djecu, kuhaju im ručak i spremaju kuću, da bi one mogle ostvariti svoje pravo na rad.
U društvu u kojem se na mjesto u vrtiću čeka i po nekoliko godina; u kojem prosječne penzije iznose oko 300KM, što nije dovoljno ni za osnovne potrebe, a kamoli za ostvarivanje snova o putovanjima; u kojem je ogroman broj žena ostao bez posla u dobi kada više nisu interesantne poslodavcima, koji gotovo bez izuzetka traže mlade ljude, a nedostaje im još nekoliko godina da ispune uslove za penziju, koliko god mizernu; u kojem se velikom broju žena i ne isplati raditi, jer bi njihova plata jedva pokrila troškove čuvanja djece. U takvom društvu, uspješne žene, zapravo, kupuju svoju ravnopravnost, ali na štetu drugih pripadnica istog pola, koje možda nisu birale karijeru “tete”, ali koje sticajem okolnosti rade ovaj posao za 300 do 400 maraka mjesečno, bez zdravstvenog osiguranja, staža ili bilo kakvih izgleda za penziju.
Rodna ravnopravnost u savremenoj BiH ženama je donijela grižu savjesti jer njihove majke rade više od 8 sati da bi ih ispratile na posao i dočekale sa urednom kućom, gotovim ručkom i zadovoljnom djecom. Donijela nam je gnušanje nad vlastitim licemjerstvom dok “teti” isplaćujemo iznos koji je jedva dovoljan i za sedmičnu nabavku, a kamoli za cijeli mjesec.
Da bismo mi ostvarivale svoje pravo na rad, iza nas stoji armija obespravljenih. Ovih žena nema u evidencijama, statistikama, istraživanjima. Nema ih u vijestima, jutarnjim programima i nedeljnim popodnevima. One su nevidljive radnice koje nemaju svoj sindikat i resorno ministarstvo. Dok im isplaćujemo minimalnu cijenu rada, istovremeno im povjeravamo na čuvanje najdragocjenije što imamo – svoju djecu.