Kompanija „Dreamfoods restorani“, korisnik „McDonald's“ franšize za Republiku Srpsku, iz poslovnih razloga planira da zatvori restoran McDonald's u Banjaluci 15. februara 2015. godine.
Pitao me nećak juče hoću li ga voditi u Mekdonalds. Rekao sam mu da hoću, ali čim prije.
-Imamo još mjesec dana da odemo nekoliko puta i to je to, pojasnio sam.
Onda ovaj svjetski franšizni prehrambeni cirkus odlazi iz grada. To mu nisam rekao.
Rekao sam kako se, eto Mek, zatvara i neće više raditi u Banjaluci.
-De, ne zezaj striko! A, što bi ga zatvarali, kad je tamo super. Sladoled im je najbolji u gradu, a ostalo jedem kad mi se ćefne. I sve je nekako cool, izgovrio je sav bitan jedanaestogodišnjak.
Kako da objasnim djetetu da se zvanično zbog neprofitabilnosti zatvara najveća svjetska menza društvene ishrane? Da li je moguće da nemamo para za jedan hamburger, ekonomski jestivi bitkoin koga ozbiljni statističari koriste, kada ispituju potencijal i inflatorne tendencije u određenim državama. Hoću li mu pričati da smo toliko bijedni pa da ne možemo priuštiti sebi jedan odlazak mjesečno u društvenu menzu? Hoću li dječaku pojašnjavati mahalaške priče na temu konkurencije, lokacije, i sličnih zamlata kojima krezavi puk ispira usta? Naravno da neću. Za njega je dovoljno to što Mek više neće raditi.
-Malo sam razočaran, striko. Ti znaš da ja tamo ne idem često, jednom u mjesec dana, zato što nije zdravo baš često. A, jel’ jednom mjesečno nije bilo prečesto?
-Nije, genije moj. Bilo je sasvim OK. Vidiš da nisi ni debeo ni trom.
-A, ima djece i njihovih tata i mama kojima je drago što se zatvara Mekdonalds, prenu me dječiji glas.
I stvarno, puna Banjaluka hejtera, koji po mrežama, kafanama i ulicama, maltene, padaju u trans od sreće što odlazi to „američko govno“. Onda se ja počešem po ćiverici i zapitam se -Stvarno, zašto toliko likuju?
Likovanje, bijedi radovanje
A likuju, valjda, što će bez posla ostati tridesetak zaposlenih. Likuju što se otpušteni radnici Mekdonaldsa pridružiti armiji nezaposlenih regrutovanoj iz 530 privrednih preduzeća zatvorenih u 2014. godini u Banjaluci.
Kakvoj se to radosti u zlu dobu raduju svi ti „osviješteni lokalni prodavci znanja i ubleha“ o istom trošku? Da li je razlog radosti to što je Banjaluka, Republika Srpska i BiH, negdje na listi kvaliteta života u rangu Malavija i Sjeverne Koreje?
Da li je svjetini drago što su ovu našu prćiju napustile Koka Kola, Pepsi Kola, sad i Mekdonalds? Kako to neobično zadovoljstvom isijavanja naš svijet, usamljen i odvojen i od sebe i od ostatka planete? Kakav je to sadizam palanke koji tuši i guta sve što nije mahali prirođeno?
Razmišljam tako, pa se sjetim svih rodoljuba koji ciče od sreće što nas „Amerikanac ne truje“ dok čekaju u redu na lokalnu pljesku. Kakva li je to sreća?
A, inače, opšte poznato je da su uposlenici Mekdonaldsa, za vrijeme svog dvogodišnjeg staža u službi „trovanja“ Banjaluke i Republike Srpske čekali ispred Meka u Gospodskoj, grabili djecu na ulazu, prisiljavali ih da jedu „ozračenu, radiokativnu, kancerogenu hranu“ i tražili žestoke pare od najmlađih. Ili tako ispada čitajući komentare zapjenjene mase po društvenim mrežama.
Eto takav je naš svijet. I od jedne menze napravi šou. A, od odlaska te iste menze napravi igranku. Tancbal veselih malograđana.
Doduše i domaće mesne i ugljikohidratne snage zatvaraju svoje bajtice, jerbo nema narod za suva leba, a kamo li za ćevapa i pljeskavica. I šta briga vlasnike Mekdonaldsa za nama. Ta, svaka pumpa, svaki gradić sjeverozapadno od nas, pa do vječnosti su iovako njihovi.
Oni, imaju jednostavnu politiku- Otvore objekat, pa ko navrati. Naša ekonomska sveska je još jednostavnija. Nema, para, nema nikoga. Ali smo neobjašnjivo većinom srećni što nam u ovakvoj bijedi okreću leđa.
Izdaja kao platežno sredstvo
I opet, najveći grad RS-a, se izdaje, bukvalno. Iz godine u godinu sve više. Izdaju se objekti, kumovi, poslovni partneri, radnici, nezaposleni, penzioneri…Izdaje ko koga stigne. Samo da je na nuli. O „profitnoj izdaji“, niko i ne priča. Izdaj stan, da budeš na nuli. Izdaj objekat poslovni da budeš na nuli…Pa će nam tako namjesto jednog hamburgera, kao osrednja mjerna jedinica platežne moći biti „izdaja“ na buvljaku časti, bijede, ponosa i patosa. Samo ima jedan problem. Više ni izdato neće niko. Zija tako „Krajiška ljepotica“, sa 4 gazde i pet lokala, dok je ostalo pod kalauzom.
Zakatančena i zabravljena ta tzv. ljepotica živi svoj ekonomski košmarni san uljuljkana u sopstveno samopropadanje.
-Nemamo ni jebeni Mek, ni kvalitetnu benzinsku, ništa nemamo, sunce ti jebem, ote mi se!
– De striko, ne psuj! Šta ima veze, češće ćemo ići u Zagreb, Beograd, a planiram na proljeće sa tatom i mamom u Grac. Tamo je normalno sve. Nije k'o kod nas. Imaš da biraš i Mekdonalds i oni sa pilećim krilcima, i onaj treći.
-Tako je pameti, moja! I znaš šta, sješćemo nas dvojica u kola i idemo sami u Zagreb, pa ako nam se bude htjelo svratimo i do Meka. Ako ne, šta ima veze.
-Pa to je najvažnije striko, da se vozamo. Ne moramo mi svraćati nigdje. A, mogli su ostaviti ovaj Mekdonalds u Banjaluci. Znaš, na primjer, kad dođu djeca iz manjih gradova da jednom pojedu hamburger. To bi njima bilo super. Tako sam i ja, kad smo prije išli u Beograd, a ovdje ga nije bilo.
Tu sam zaćutao.
Pogledao sam iskrene plave oči jedanaestogodišnjaka sa samo jednom željom-Nadam se da će jednom otići odavde i živjeti u normalnoj zajednici, normalnih ljudi, gdje je ekonomija barem pristojna, gdje možeš, ali ne moraš. Nadam se da će živjeti na meridijanima i paralelama gdje je potencijal normalna stvar, a korištenje istog tek pitanje izbora.
Duboko sam žalostan, što će, da bi živio takav život morati otići odavde. Ovdje je, ,velim, srećna nova ‘93. već deset godina i biće tako još deset. I za jedanaestogodišnjaka je puno.
Odlazak Mekdonaldsa je tek paradigma za bijedu koju i u kojoj živimo. Znam, reći će mnogi, ima toliko bitnijih stvari. I ima. Ali i njih je sve manje. Ko ne vjeruje, neka malo prošeta ulicama „krajiške ljepotice“.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar