Razgovor sa Mikijem Manojlovićem započet u Radionici integracija na
istorijskom mestu Bara Venecija trebalo je da bude o novom pozorišnom
projektu u kojem deci oboleloj od Daunovog sindroma ova institucija,
čiji je on osnivač, daje priliku da se osete važnim i da svima ostalima
pokažu, u toploj i iskrenoj režiji još jedne velike glumice Anite
Mančić, kakav je njihov svet. Ipak, kao u nekoj od građanskih drama
Henrika Ibzena čija naizgled jednostavna struktura postane opasan
društveni i politički ogled, tako se i ovaj razgovor veoma brzo otarasio
početnih formalnosti i pretvorio u ozbiljnu vivisekciju savremene
srpske istorije i društva. Ipak, na samom početku tema je bila
Radionica, po svemu neobično i bitno mesto na kulturnoj mapi Srbije…
Šta Radionica integracija nudi što bi trebalo srpsko društvo da vidi, a nema prilike na drugom mestu?
Radionica integracija menja kulturni sadržaj Srbije u jednom malom
segmentu, a u kolikoj meri ne znam. To mora javnost da oceni. To znači
nama u Radionici i čini nas radosnim, ali ne znam kako je drugima. Na
široj srpskoj ili užoj beogradskoj javnosti je da to oceni, ukoliko je
čula ili nešto uradila ili imala nekog udela u ovome što se dešava u
Radionici. Ja Radionicu smatram veoma važnom i to nije stvar samo moje,
lične prirode, ni svih drugih ljudi koji ovde rade, već društveno
odgovornog ponašanja koje je zaboravljena i izlizana kategorija. To vam
je kao i ljubav, kada se prečesto ta reč ponavlja ona postaje izlizana.
Malo je ljudi koji žele da menjaju svet u kojem se nalaze
U kom trenutku svoje karijere ste odlučili da zapostavite konvencionalno bavljenje umetnošću?
Ovo je deo mog života, a on je počeo “vaninstitucionalno”, pod nekakvim
navodnicima. Od prvih koraka u pozorištu bilo je tako. Ne možete imati
bolju i luksuzniju poziciju ako imate pameti, talenta i obrazovanja nego
da u institucijama imate istraživački, tragalački, takav
vaninstitucionalni duh. Kod mene je oduvek bilo tako, a primenjeno u
institucijama. Pokušavao sam to i uspevao na različitim nivoima svoje
karijere.
Hoće li Radionica preživeti u okolnostima u kojima trenutno živimo?
Siguran sam da će preživeti. Zato što politički autoriteti, koje mi
možemo voleti ili ne, protiv kojih možemo biti, za koje možemo glasati,
sadašnji politički autoriteti to razumeju, ma kako to neverovatno
izgledalo. I Radionica ne samo da će preživeti, nego i napredovati.
Zar
nije čudno da ovakve stvari ne mogu da prežive bez političkih
autoriteta? Zar ovo ne bi trebalo da je društvena i socijalna stvar koja
bi trebalo da funkcioniše bez nekog političkog uticaja ili angažmana?
Pristojan odnos politike i umetnosti oduvek je bio klackalica i imao je
svoje bolje i gore trenutke. Umetnost je starija od politike i
pozorište je starije od politike i ono će preživeti. Preživeće svaku
politiku. Ali, neophodan je definisani odnos politike i umetnosti i oni
koji to umeju, mogu i razumeju uspevaju da stvore neke institucije, da
izvedu projekte do kraja. Pa, šta vi očekujete u ovakvoj situaciji?
Mislite da je ovo ovde najvažnija stvar? Nije! Sem za nas. Dobro je da
politika povremeno ima sluha za Radionicu integracije i znaju šta ona
znači ili šta bi mogla da bude i koliko je ona važna za inkluziju svih
koji imaju vidljivih i nevidljivih hendikepa koje imamo vi ili ja.
Zar ne dolazimo onda u situaciju da nam umetnost i kultura zavise od politike?
Ne mislim da kultura zavisi od politike. Zavisi uvek od nas samih.
Postoje samo uslovi u kojima ljudi mogu bolje ili lošije da stvaraju u
kulturi. Istočni blok, ceo taj Varšavski pakt, Rusi, Poljaci, Česi…
Pogotovo su Česi imali taj underground život koji je, u stvari,
bio vrhunska umetnost. Ali, nekakvi uslovi moraju da postoje,
institucije moraju da funkcionišu po nekim zakonima koji se poštuju i na
nekim finansijicama. To je nešto što treba da bude zakonski regulisano i
onda više nećemo razgovarati o politici. Da se razumemo, Radionica
integracija nije nastala dobrom voljom nekog političara, nego sadašnji
političari imaju sluha za radionicu, da pomognu, i hvala im.
U kakvom mislite da se trenutku nalazi srpska kultura? Da li je ovo vreme kada će sređivanje zakonske regulative obezbediti neke bolje uslove?
Ništa nije počelo ni danas niti juče. Sve je jedan dug proces i to
proces žrtvovanja. Kada je Mitra Mitrović ujahala ovde na belom konju na
kraju Drugog svetskog rata kao ministar kulture oslobodilac, pa sve do
danas – to je proces u kojem smo svi mi učesnici, svedoci i savremenici.
Dvesta deset godina postojanja moderne srpske države, od 1804. do 2014,
veoma je kratak proces percipiranja kulture sa ovakvim našim
mentalitetom. Ne znamo baš tačno šta je bilo pre toga.
Pomenuo
sam Mitru Mitrović koja je prvi ministar kulture u FNRJ i zatim su se
ređali mnogi, do danas. Bilo je i ovakvih i onakvih. Bilo je i perioda
kada su političari znali koliko ne znaju, ali su imali poverenja u one
koji znaju. To su bili svetli trenuci. Bilo je i umetnika i ljudi koji
su znali da se nametnu političarima i da stvore institucije. Danas vi
imate ministra Ivana Tasovca koji je pre trenutne pozicije napravio
instituciju koja je za svaku pohvalu, a to je Beogradska filharmonija, a
ona ima ugled koji uopšte nije za šalu. Sa druge strane, imate tog
istog čoveka sada kao ministra koji radi stvari, očigledno, po planu i
veoma dosledno. Možete ga voleti ili ne, ali on menja krvnu sliku
institucija.
U smislu nekog okvira u kojem će institucije funkcionisati ili će dovesti prave ljude?
Čovek nešto pokušava i ima rezultate. To je tako – kratko i jasno.
Ako
stavimo institucije po strani, mislite li da snaga pojedinca može nešto
da promeni. Vaša radionica je dokaz toga. Ta individualna energija koja
može nešto da promeni?
Neće biti da je većina uvek u
pravu. Svet pokreću pojedinci i ideje, a ne masa i pokreti. Ne vidim
ništa loše u tome. To je objektivna pojava. Ako pojedinci imaju ideje i
znaju da ih sprovedu, onda je to dobro. Mislim da institucija treba da
bude iznad pojedinca, a mi smo svi tu da doprinesemo da ta institucija
što bolje funkcioniše. Mi smo svi deo toga, svi smo u tom procesu i
treba da doprinesemo da nam bude što bolje.
Srpska kultura je prethodne godine bila u znaku obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata. Mislite li da nam je kultura postala svečarska, da na različite godišnjice pravimo prigodne projekte, a uopšte nemamo neki kontinuitet u kritičkom sagledavanju?
Kritika treba da je stalna, a ne da čekate sto godina pa da mene
pitate. Naravno da je to pogrešan pristup. Televizijska serija “Vuk
Karadžić”, u kojoj sam ja učestvovao, na neki način je imala sličnu
genezu nastanka. TV Beograd je tada bila u nekom vremenskom tesnacu zbog
godišnjice i onda su morali da snime tu seriju za 4-5 meseci, umesto
da, kao svi zreli narodi, to rade profesionalni timovi i to 4-5 godina
unapred. Ne goji se prase uoči Božića. Ono se brzo ugoji, ali ne može
biti dobro. Ne mislim na projekte o kojima ste me pitali ili na seriju u
kojoj sam učestvovao. Govorim o hitnji i žurbi da, kada se približi
neki datum, tek onda krećemo njime da se bavimo, umesto da se takvim
ozbiljnim i bitnim stvarima bavimo svakodnevno.
U svim tim
svečanostima nismo pominjali naše intelektualce koji su učestvovali u
ratu, rasute po celoj Evropi, iako je Srbija platila veliku cenu u tom
ratu u kojem je poginuo svaki treći muškarac u zemlji?
Trebalo je obeležiti sto godina Prvog svetskog rata i baviti se
zasluženom pažnjom prema drugima, kao i kvalitetom i sadržajem onoga što
je činilo to obeležavanje. Mislim da jedno ne ide sa drugim i da ih je
nemoguće mešati i spajati. Teško je biti dobar i u jednom i u drugom.
Ali,
i sami istoričari su podeljeni oko ovog pitanja: postoje oni koji bi da
kapitalizuju ovu godišnjicu i oni koji se bave istraživanjem?
Ta podela je jasna svakome ko je misleći u Srbiji. Ovi koji se bave
kapitalizacijom nisu naučnici već kapitalizatori (smeh), bez da im sada
pominjem imena. Oni definitivno nisu naučnici. A ovi koji istražuju su
naučnici. I bave se naukom.
Stalno imamo neka društvena očekivanja koja su preterana?
Stalno živimo u trajnom negativnom društvenom populizmu, pre bih to
tako rekao. Imamo usvojenu, mnogobrojnu decu Svetozara Markovića koji
glasaju za promene koje i žele, svesni da se nalazimo u teškoj situaciji
na svim nivoima, i to su govorile sve stranke koje su izlazile na
izbore. Jedna politička stranka je ubedljivo pobedila, na vlasti je i
pokušava da premosti ove vreme i sprovede reforme. A trajna situacija
usvojene Svetozarove dece može se svesti na ovo: “Da, hoću promene, ali
ne kod mene. Neka drugi menjaju, a ne ja. Navikao sam da se snalazim, da
živim u ovakvom svetu. Hoću da mi bude bolje, ali meni da ne menjaš –
ništa!”. Ovo me duboko pogađa i stalno to ponavljam kao društveno biće.
Postoji kibicerska, a ne učesnička pozicija glasača. Takođe, “beli
listić” je intelektualna kibicerska pozicija koja ne doprinosi
demokratiji jer se ona gradi nizom demokratskih izbora i nizom izabranih
vlada i perioda vršenja vlasti. To je dug put. U zemlji kakva je naša
demokratija nije presađivanje cveta s jedne zemlje na drugu. Na stazi
slonova na kojoj se nalazimo, sa našom geostrateškom pozicijom, u
situaciji koja nam je nekada bila nametnuta, a nekada smo je sami
stvarali i doprinosili joj, trajanje i protok ozbiljnih društvenih
procesa je put ka demokratiji. Ne možemo je imati na rez, jer je
demokratija luksuz istorije koji mi još nemamo. Luksuz greške na kojoj
učiš i koju ne ponavljaš.
Ali i u zemljama koje imaju mnogo
dužu istoriju demokratije od nas, zemljama koje su kolevke demokratije,
ona ne daje odgovore na aktuelna pitanja i dileme?
Svakako.
Demokratija pokazuje i svoje manjkavosti i slabosti, i to pogotovo u
zemljama koje su joj kolevka. Ali, misleći čovek nikada ne sme odustati
i, s obzirom na te manjkavosti, moramo izgraditi tolerantno,
civilizovano demokratsko društvo. A “njihovi” problemi tamo druge su
prirode: nastaju zbog kontinuiteta demokratije, zbog zamora
demokratijom, zbog forme. Oni će sigurno pronaći svoj izlaz, ali mi smo
daleko od njih.
Ti procesi su kod nas tanani i pitanje je shvatamo li da je
svaka naša greška na ovom prostoru mnogo gora od tone “njihovih” upravo
zbog te tananosti? Oni imaju institucije, a institucije jesu
demokratija.
Potpuno se slažem. To zaista i ja mislim.
Ali, kod nas se u tom procesu pokvario čovek. Nedostaju nam dobri ljudi.
Od kada je umro Josip Broz Tito počeo je moralni sunovrat, jedno
sveopšte snalaženje političkih elita druge i treće lige koje je dovelo
do raspada Jugoslavije, a raspad su vodili nespretni kriminalci. Zašto
kriminalci? Jer je kriminal zarađivati na smrti i ratu. U užem smislu,
bez globalnog uticaja Istoka i Zapada, Jugoslavija se nikada ne bi
raspala da je imala dobre ljude na vlasti i dobre glasače jer su oni
izabrali loše ljude na prvim demokratskim izborima. Ja sam i posle tih
izbora rekao da je Slobodan Milošević dobar političar, ali možda za
predsednika mesne zajednice. To bi veoma lepo vodio, možda i kućni
savet. Sve ovo drugo nije imao pojma da radi i posledice tog njegovog
“rada” i dalje osećamo. Nedostaje nam misleći, obrazovani čovek koji
može da zrači u svojoj sredini, koji može da prenese određenu definisanu
misao na svoju decu i na ljude oko sebe. Izgubili smo i potcenili ljude
iz različitih bitnih profesija koji tvore jedno društvo: zdravstvene
radnike, pedagoge, prosvetne radnike, ljude koji se bave budućnošću naše
dece, a time i opštom budućnošću ove zemlje. Svi oni su prepušteni
lošim procenama, lošim platama, potcenjenim stvarima i sve to utiče na
stvaranje čoveka na ovim prostorima koji se svodi na onu, sada već
čuvenu poratnu izreku sa ovih prostora: “Imam kombinaciju!”. Kao što se
sav smisao današnjeg čoveka u Srbiji smešta u onu potpuno besmislenu
sintagmu: “Vrh, brate! Nema dalje!”. To je apoteoza uspeha.
Imate potrebu da verujete u moć čoveka, pojedinca?
Da, verujem u moć čoveka zato što su ideje uvek dolazile od pojedinca.
Nijedan pokret u umetnosti nije se dogodio tako što su rekli: “E, sada
ćemo mi da napravimo pokret”. On se desio i dolazi od pojedinaca koji su
nešto oformili. To je intuitivni dolazak, oslobađanje ideja. Tako se
stvaraju pokreti. Ne odlukom pojedinaca. Zato je bitno da ne odlaze
odavde.
Ima li Srbija nekih nerealnih pretenzija koje su u
neskladu svoje važnosti, s jedne strane, i značaja pretenzije i prostora
koji je mali?
Mislim da taj nesklad postoji i da se
nalazi čak i u današnjem obrazovanom čoveku. Vi danas imate ljude koji
su doktori nauka i koji su završili fakultete, a imaju taj sindrom
nesklada i sagledavanja važnosti i uloge Srbije u regionu, svetu,
Evropi. Odakle to dolazi? Verovatno iz perioda čiju godišnjicu
obeležavamo. On je uslovio, odgojio i na neki način stvorio osećanje
pobednika i velikih žrtava koje smo podneli i to se prenosilo dalje.
Stvorena je i Kraljevina Jugoslavija koja ne bi bila stvorena da nije
bilo te i takve Srbije i da nije bilo te i takve želje svih Južnih
Slovena da uđu u zajednicu naroda koja se zvala Jugoslavija. Ali, taj
osećaj ulaganja u novu zemlju stvorio je osećaj koji danas imamo, a koji
više ne vredi. Taj osećaj imao je svoje uporište ali, kasnije, tokom
trajanja Kraljevine imao je svoje devijantne oblike i negativno uticao
na druge narode koji su se osećali loše zbog te srpske superiornosti. To
se videlo, osećalo. Ja sam radeći provodio mnogo vremena po celoj
Jugoslaviji i komunicirao sa ljudima, razmenjivao mišljenja i nije se
moglo više oslanjati na ono što se dogodilo probojem Solunskog fronta
ili, kasnije, rešavanjem našeg odnosa sa Albancima pendrekom. To se radi
kulturom, obrazovanjem, to je ključ svega.
Kada spominjete
Albance i njihov odnos prema Srbima, gledali ste premijeru predstave
“Hotel Kosovo” u novootvorenom, obnovljenom prištinskom Narodnom
pozorištu u Gračanici. Kako je to izgledalo?
Nisam bio prvi
put na Kosovu, ali mislim da je važno da je pozorište otvoreno.
Gračanica je opština Prištine. Tamo igraju glumci koji godinama nisu
imali svoju scenu. To je bilo vrlo uzbudljivo, kao i susret sa ljudima
odande. Smatram to vrlo važnim i mislim da to mesto treba da oživi.
Mislim da tim enklavama dole nije lako, da žive u veoma teškim uslovima,
da se osećaju ugroženi, izdvojeni, a opet, sa albanske strane, vidim da
ima ljudi koji dolaze i razumeju sve to i koji ne žele da se tako
osećaju. Zato su došli da prate ceo događaj i da podrže sve to.
Često
ste gost u zemljama bivše Jugoslavije, pa imate li utisak da se nijedna
novonastala država nije tako dobro snašla i da svi mi bolujemo iste
boljke?
Formalno razdvajanje ne znači da su se procesi
ubrzali. Lični i državni. Sve je to isto, samo što postoje neke prirodne
granice koje to određuju, a koje su utvrđene u Jajcu, i to je poseban
apsurd. Današnje granice su granice koje su utvrđene na zasedanju
AVNOJ-a, u komunizmu, a sada živimo u kapitalizmu i to je prilično ludo.
Ima knjiga o jednom Jevrejinu koji je bežao iz Nemačke pa
je 1933. došao u Srbiju, a posle otišao u Ameriku i piše u svom dnevniku
da veoma voli Beograd i nakon što ga je ponovo posetio rekao je da je
ovo jedan mali prostor koji poseduje toliko krvi u sebi i da mora da ima
neko ludilo?
Beograd ima i taj deo istorije pred kojim
čovek treba da se pokloni, ali on je toliko puta rušen i građen,
bombardovan. Zato i izgleda tako kako izgleda: širok, veliki, šarenolik,
milion i jedan arhitektonski stil. Ali, kada su u pitanju Jevreji
Beograd je grešan. To ne sme da se zaboravi jer Beograd je gledao ili
nije gledao šta se dešava na Sajmištu. To je mrlja. Razumem da je to bio
težak period i da ni građanima Beograda nije bilo lako, i njima je bio
rat. Ali, rasna netrpeljivost i takvo uništavanje nije dopušteno.
Trebalo bi da toga budemo svesni i da se to ne zaboravi i više nikada ne
ponovi.
U našoj istoriji ima toliko stvari koje bi ljudi mogli da oproste, ali ne i da zaborave. Ali, to se ipak dešava?
Ima nešto u ovom mentalitetu. Neka hitnja, žurba. Neka formalna brzina
življenja. Tako da ljudi brzo zaboravljaju i dobro i loše. Žive površno.
Postoje stvari koje ne bi smele da budu zaboravljene, a lako se
zaboravljaju. Mislim da je sve stvar vaspitanja. Ljudi koji shvataju
značaj latinskog jezika za Evropu i za svet gotovo da više ne postoje.
Želja za znanjem postala je sekundarna potreba. Deca sada u školi jure
ocene i proseke, a ne smisao, a školski programi se razlikuju od škole
do škole, pa se i udžbenici razlikuju od škole do škole. Generacije
ozbiljnih i temeljnih ljudi, ljudi koji su mogli da pogreše, ali koji su
imali predispozicije da formiraju svoje delanje, mišljenje i svoj
doprinos društvu, sada su za nama.
Obično se kaže da je kultura identitet jedne države, a u Srbiji kao da nije jasno šta je to moderan srpski identitet?
Recimo, Miloš Crnjanski, koji ni danas nije priznat onoliko koliko
zaslužuje, pa Oskar Davičo, Koča Popović koji je bio nada za nas koji
smo verovali u malo brži napredak društva. Ja sam mislio da će Koča
Popović za sobom ostaviti pisani trag jer bi se to od jednog takvog
intelektualca i očekivalo. Kao čovek koji je svojevoljno otišao u
španski građanski rat, koji je bio partizan i potpredsednik Republike i
koji je imao takav duhovni kapacitet, ostavio je iza sebe samo jednu
rečicu kojom, eventualno, objašnjava istorijske i kulturološke okolnosti
u kojima je živeo.
Ova dva čoveka koja sam spomenuo, od kojih
je jedan davao i radio pa mu to nije dovoljno priznato, a drugi ništa
nije ostavio, izazivaju retoričko pitanje – gde je tu problem. To ne
može da se desi kod temeljnih kultura. Veliki ljudi i veliki pisci se
prepoznaju . Možemo mi da ih volimo ili ne, ali ne možemo nekoga da da
ističemo, a druge da zapostavljamo. Dakle, imamo intelektualce koji ne
ostavljaju trag svog vremena, a morali bi. Šta je uzrok tome za mene je
misterija i jedno od razočaranja. I dokaz da ne mogu verovati ljudima za
koje smatram da su morali da ostave neki trag.
Izvor Novi magazin