Foto: BUKA, arhiva
U skladu sa navedenim,
čini se da je neophodno još jednom podsjetiti da je pojedinac produkt društva –
konture njegovog individualnog identiteta određuje društvena stvarnost,
sačinjena od tradicije, folklora, vrijednosti i kulturnih normi koje propisuju
društveno prihvatljiva razmišljanja i djelovanja. Potčinjavanje žena u
patrijarhalnim društvenim strukturama opravdava se i podstiče konstrukcijom
lažne kolektivne svijesti o „pravim vrijednostima“, koje između ostalog
podrazumijevaju i idealizovanje ćutanja i poslušnosti, te je u ovom smislu
takva slika žene vijekovima unazad glorifikovana i sačuvana kao sastavni dio
folklora i narodne tradicije. Primjera radi, tradicija i narodni običaji
ruralnih hercegovačkih predjela oslikani su u jednoj pripovjeci u kojoj se
predočava kolektivno viđenje motiva preljube i oproštenja u epskoj narodnoj
pjesmi „Banović Strahinja“. Među njima su najupečatljivije sljedeće reakcije:
„‘Treba svaku ženu tući i jutro i uveče, čim obuče kotulu, dok se đavo u njoj
ne smiri i ne crkne!’ viče Gospava, kao da je zaboravila da je i sama žensko“.
Pored ove, upečatljiva je i reakcija jednog od muških članove zajednice na
spoznaju da Banović Strahinja otetoj ljubi oprašta preljubu: „’Kukavica, nije
on čovjek, nego jado, što joj glavu ne odsiječe. Treba svako žensko konjma na
repove, a što više ciči – znaj da više laže. Što je ne baci u bezdanicu ili
pred strvine da je razvuku’”. Pripovjetka je inače, ne tako davno, bila
uvrštena u čitanke za osmi razred osnovne škole. Prikazi autentičnih društvenih
dinamika i tradicija karakterističnih za patrijarhalnu kulturu istovremeno su i
živopisna svjedočanstva o nasilju i potčinjenosti, te bi stoga njihovo potpuno
eliminisanje iz obrazovnih materijala označavalo poništavanje ženskog iskustva
kroz kontraproduktivnu reprodukciju mehanizama „kozmetičkog“ uljepšavanja i prikrivanja svojstvenih woke
kulturi. Govoreći o političkoj hiper-korektnosti karakterističnoj za ono što je
kasnije postala jedna od glavnih odrednica woke pokreta, Žižek
problematičnost ovih ideoloških matrica ilustruje prenoseći fragmente razgovora
(imaginarnog ili stvarnog) sa američkim Indijancima, koji mu otkrivaju
sljedeće: „Rekli su mi da preferiraju da ih umjesto nativni Amerikanci zovemo
Indijanci – na taj način ime koje smo im
dodijelili ostaje kao spomenik gluposti bijelog čovjeka koji je vjerovao da je
stigao u Indiju“.
U sličnom maniru, neophodno je izmaknuti se od idealizacije po obrascu „žena, majka,
kraljica“ i žensku istoriju prikazati onakvom kakva je primarno i bila –
nepravedna i često praćena nasiljem i omalovažavanjem – te potom ove postavke
prošlih ali i sadašnjih narativa interpretirati u kritičkom ključu. Suprotno
ovome, ono što odlikuje dominantni diskurs u obrazovnim institucijama jeste
lišenost kritičkog dekonstruktivnog pristupa u interpretaciji sadržaja u koje
su utkani seksizam i nasilje nad ženama, čime se nadalje doprinosi njihovoj
normalizaciji i smještanju u okvire unaprijed uspostavljenog, nepromjenjivog
„prirodnog“ poretka. Uostalom, nije neophodno čitati književne tekstove ili
sociološke studije, često je dovoljno napraviti kratki auto-etnografski osvrt
na sopstvenu porodičnu istoriju i na osnovu iste rekonstruisati položaj žene u
BiH društvu. Činjenica je svakako da su ostvareni značajni pomaci u odnosu na
položaj žena iz prethodnih generacija, što i dalje ne poništava činjenicu da 48
% žena u Bosni i Hercegovini nakon napunjenih 15 godina starosti iskusi neki oblik
zlostavljanja, uključujući nasilje od strane intimnog partnera, nepartnersko
nasilje, uhođenje i seksualno uznemiravanje.
Riječ je o podacima iz OSCE
istraživanja iz 2019. godine, a u kontekstu femicida važan podatak jeste i taj
da 84 % žena ne prijavljuje nasilje, a neki od razloga zbog kojih to ne čine
jesu ubjeđenje da nasilje nije bilo značajno (38 %), kao i da je riječ o
porodičnoj stvari (33 %). Vraćajući se na pitanje kompleksnog sistema
uzročno-posljedičnih veza koje oblikuju odnos pojedinca i društva, a u svjetlu
gorenavedenih podataka, nameće se zaključak da je kontinuirano nasilje nad
ženama zapravo posljedica ili pak segment onog što francuski sociolog Pierre
Bourdieu definiše kao „simboličko nasilje“.
Ovom odrednicom Bourdieu se služi
kako bi ukazao na ideološke mehanizme putem kojih se nejednakost, potčinjenost
i privilegovanost u klasnim i rodnim odnosima internalizuju i nekritički
usvajaju upravo iz razloga što su maskirani u društvene norme i
„zdravorazumsko“ viđenje stvarnosti, čime se omogućava njihovo
transgeneracijsko perpetuiranje i njegovanje. Iako može da proizvede efekat
repetitivnosti, podsjećanje na nebrojeno puta izrečenu floskulu „Mora da ga je
nekako izazvala“ je i dalje ključno, prije svega ako u obzir uzmemo da je
obrazac krivljenja žrtve i dalje veoma rasprostranjen i da predstavlja jedno od
sredstava minimiziranja i negiranja odgovornosti počinitelja, ali i potpuno
potiskivanje i brisanje svake društveno-institucionalne odgovornosti prema
ženama žrtvama nasilja. Prema izvještavanju medija u regionu o femicidu u
Gradačcu, ali i sudeći po svjedočanstvima porodice ubijene Nizame Hećimović, Sulejmanović
je materijalni izvršitelj zločina, koji je omogućen i sproveden kroz direktno
saučesništvo institucija policije i sudstva.
U jednom istraživanju na kojem sam
nedavno radila imala sam priliku da razgovaram sa ženama žrtvama porodičnog
nasilja, a jedna od njih mi je otkrila da je nakon podnesene prijave za nasilje
policajac sa kojim je razgovarala pokušao da je ubijedi da prijavu povuče i
vrati se nasilnom mužu, navodeći: „Ma hajde, on tebe voli, on je meni rekao u
autu da on tebe voli“. Sljedeći primjer dolazi iz jedne od obrazovnih
institucija u BiH, a protagonista je profesor koji u toku predavanja iznosi
„naučno“ utemeljen podatak po kojem su sve konobarice kurve. Osim krajnje
neprihvatljive seksističke generalizacije i neotesanog primitivizma koje ova
osoba ispoljava na radnom mjestu (ironično, podsjetimo, u pitanju je obrazovna
institucija), tragičnost same situacije dostiže vrhunac kad se prisjetimo
brojnih mladih žena, između ostalog i mojih studentica, koje su zbog neimaštine
i teških finansijskih uslova primorane da rade različite poslove, uključujući i
pobogu-kakav-tabu konobarisanje, kako bi mogle da priušte studije.
Ovo je
naravno samo jedna moguća, meni prirodna linija razmišljanja, koju evidentno
profesor iz ove priče ne percipira na isti način. Može se pretpostaviti da su njegove
ćerke, ukoliko ih ima, ekonomski obezbijeđene, te srećom nisu primorane da
konobarišu, dok u ne tako dalekom alternativnom svemiru djeca iz nižih staleža,
radničke klase, siromašni i slabiji trpe etiketiranje i degradiranje njega i onih
koji su mu slični. Istaknuti primjer ovdje ne služi samo kao ilustracija jednog
izolovanog događaja, već i kao alegorija koja upućuje na složeniji problem
klasne pozadine rodno zasnovanog, ali i drugih oblika nasilja. Naime, na
institucionalnom nivou u BiH pravda često poprima selektivan karakter, a njeno
spovođenje postaje uslovljeno odnosima društvene moći i statusa počinitelja i
žrtve.
Pored ovoga, sveprisutan je i problem nestručnog kadra i neefikasnog
sprovođenja formalnih zakonskih mjera, što za posljedicu ima sve veći jaz
između građana i institucija. U već pomenutom istraživanju na kojem sam radila,
a kojim su obuhvaćene žene žrtve nasilja, potvrđeno je po ko zna koji put da je
jedan od glavnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje upravo
nepovjerenje u institucije, koje se u mnogim slučajevima, uključujući i femicid
u Gradačcu, pokazuje kao posve opravdano. Ipak, važno je naglasiti da su neke
od učesnica podijelile i pozitivna iskustva, iskazujući zadovoljstvo sa radom
policije, socijalnih službi i pravosudnih institucija.
Onda kada ovi
ohrabrujući primjeri efikasnog djelovanja institucija ne budu predstavljali
puka odstupanja od norme, porašće i šansa da „poremećeni pojedinac“ sa početka
ovog teksta bude pravovremeno prepoznat, adekvatno dijagnostifikovan,
sankcionisan i naposlijetku zaustavljen, prije nego što sopstvenoj djeci u
naslijeđe ostavi nadgrobni spomenik i duboku traumu. Ukoliko su zaista
pojedinci koji počine femicid isključivo duševno oboljele osobe, kako se
objašnjava činjenica da oni u velikom broju slučajeva nemaju anamnezu i status
psihijatrijskih bolesnika, ali imaju, veoma često, policijski dosije, te je
pored toga njihovo nasilno ponašanje nerijetko prihvaćeno u sredini u kojoj
žive (prisjetimo se komentara podrške ovom i drugim nasilnicima u regionu). Za
prevenciju femicida preduslov je rad na eliminisanju čitavog spleta faktora koji
potencijalno utiču na normalizaciju nasilja nad ženama – umjesto kroz instant
površna tumačenja o devijantnim pojedincima, neophodno je posmatrati ovaj
problem kroz triangulaciju društvenih, institucionalnih i bioloških faktora
koji doprinose stvaranju kulture nasilja.
Doc. dr Nataša Vučenović Gnjato, članica Odbora za rodnu ravnopravnost Univerziteta u Banjaluci i istraživačica rodnih pitanja u obrazovanju i društvu.