1. Profesorka Mujagić,
imajući u vidu Vaš kritički stav nedavno izrečen u povodu izbornih
rezultata i kompletne predizborne kampanje koja se vodila u Bosni i
Hercegovini, možete li nam za početak opisati Vaš doživljaj izborne
godine? Ako ju je, šta ju je obeležilo?
Gotovo na svakim izborima, pa tako i na
ovim, uvijek propitkujem da li je bosanskohercegovačka demokratija
izgubila svoje lice, jer njeno značenje, nažalost, ne mogu ni osjetiti, a
kamoli dohvatiti u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi, posebno
tokom izbornih ciklusa. Ali, u tom vlastitom razočarenju u bh.
demokratiju, ne vidim samo katastrofu, nego i mogućnost da ovakav oblik
vladavine u BiH propadne do kraja, pa da onda na novo gradimo političku
zajednicu, političku zajednicu u kojoj neće biti samo forma važna, nego i
suština. Mene zanima demokratska, a ne etnokratska država, odnosno
zainteresirana sam za političku zajednicu u kojoj ćemo raspravljati o
kvaliteti vlasti, i kojoj će biti svrha da štiti prava pojedinca u
odnosu na državu. Za mene demokratija nije puka procedura, nego
sudjelovanje i oblikovanje u političkoj volji, sredstvo odgoja pojedinca
i društva u kojem imamo jednaka prava da svi podjednako razvijamo
vlastite sposobnosti. Dakle, da odgovorim na Vaše pitanje, ovi izbori
nisu ni po čemu različiti u odnosu na prve višestranačke izbore koje smo
imali s početka devedesetih.
2. Kako je, po Vama,
izgledala predizborna kampanja? Ako se vratimo teorijskim uvidima, je li
ona odavala elemente borbe jednih protiv drugih – kao borbe protiv
neprijatelja ili smo imali demokratski model sučeljavanja kandidata kao
političkih protivnika?
Iskustvo bosanskohercegovačke
etnodemokratije nas uči da su predstavnici tri dominantne etničke
skupine u BiH (srpske, hrvatske i bošnjačke) uspjeli privatizirati
državu BiH – upravo proizvodnjom straha i neprijateljstva od Drugoga i
prema Drugačijem. Pobjedom socijaldemokratskih partija prije izvjesnog
vremena učinilo mi se da smo smanjili intenzitet politički proizvedenog
neprijateljstva među predstavnicima tri etnički konstitutivna naroda,
jer su socijaldemokratske partije došle na scenu pa nam se u javnoj
sferi činilo da smo na trenutak imali kako vi kažete ”demokratski model
sučeljavanja kandidata kao političkih protivnika”. Međutim, danas sa
velikim postotkom sigurnosti mogu kazati da su se ta ”proizvedena
politička neprijateljstva” samo nastavila, sa jednim jedinim ciljem –
čuvanjem privilegovanih pozicija. Uopće ne vjerujem u politička
neprijateljstva jer ista održavaju ‘balans moći’, odnosno cjelokupni
nefunkcionalni i nedemokratski politički sistem. Hijerarhija položaja
naše predstavnike vlasti održava na mjestima, i nije bitno da li su
prvi, drugi, treći, bitno je da su dio igre u kojoj imaju svoje gratis
kolače!
.
3. Jesmo li profesorka imali, demokratskoj kulturi imanentnu predizbornu kampanju?
Iz prespektive političkog marketinga,
tj. na osnovu predizbornih slogana i poruka koji su bili dostupni
javnosti, mogli smo zaključiti da smo zemlja ”uspješnih Bošnjaka”
(sigurno i Srba i Hrvata), čiji su predstavnici uvijek ”uz narod”,
”jedinstveni” (vjerovatno u političkoj kratkovidosti), ”odlučni u
promjenama” (koje najavljuju status quo), znamo ”podvući crtu”, (ali
samo kad treba), jer imamo spremne ”hrvatske odgovore” (kao što imamo i
srpske i bošnjačke). Dalje, konačno smo shvatili da hoćemo da ”živimo
normalno”, a to je jedino moguće ako imamo ”pobjedu Srpske”. Ako hoću
biti krajnje ironična, onda mogu kazati da nemamo razloga za
”nezadovoljstvo”, jer mi živimo ”narodnu demokratiju” u kojoj naša vlast
uživa slobodu u prirodnom stanju, doduše to je malo, i malo više,
iskrivljeno poimanje slobode u odnosu na zapadni svijet (jer je tamo
sloboda društveno normirana, dakle ograničena, jer ista može biti
zloupotrebljena od onih koji vladaju). Na osnovu onoga što smo čuli sa
predizbornih skupova i putem medija, moglo se zaključiti da samo imamo
razloga da budemo optimistični. ”Bit će bolje, samo nek se ne puca” –
prava narodna izreka! Pošto je ”narodno mišljenje” jedino političko
mišljenje u BiH, onda glavu gore. Zaboravimo sve, jer da parafraziram
Borisa Budena, optimizam je na našim prostorima ”stvar zaborava”. Sve
ukazuje da ćemo s lakoćom preskočiti besprijekorno pustošenje ove
zemlje, kao što smo vrlo brzo nakon ratnih stradanja preskočili naša
mezarja, grobove. Ništa novo na našim prostorima. Navikli smo se da
zaboravljamo na prethodna obećanja koja su nam data a nisu ispunjena, da
ne vidimo kako se u predizbornoj kampanji kritikuje ono što se potajno
ima ili želi. Protiv korupcije su oni koji su dio korumpirane priče.
Jedno patološko poimanje stvarnosti u kojem, vjerujemo da je ”SDA
odbranila državu u ratu”, da će ”otvoriti 1000 radnih mjesta mjesečno”,
da je ”Fahrudin Radončić najveći graditelj od Gazi Husrev bega”, da ”SDP
gradi autoputeve”, da je ”Republika Srpska država u nastajanju”, kako
tvrdi Cvijanovićka, da će Dodik ”pomoći Hrvatima ako se otcjepe”, ne
izostaje ni ”pomoć RS-a Srbiji u procesu evrointegracija”, da ”HDZ brani
Hrvatsku od Bilala Bosnića i njemu sličnih”. Ja nemam druge riječi nego
da to nazovem političkom demagogijom. Ono što znamo o demagogiji jeste
da je ona politički govor koji upotrebom emocija, predrasuda i neznanja,
te lažnim obećanjima i širenjem mržnje naspram drugog,
mobilizira ljude da iracionalno djeluju. To je odlika cezarističke
vlasti (Milan Podunavac) gdje je narod masa, gdje se vlada na sili ili
ljubavi spram vođa. Narod ako hoće biti narod, mora biti negacija mase
jer ”narod predstavlja zajednicu pojedinaca” (Žarko Puhovski).
.
4. Kako opisujete ulogu
medija u kompletnom predizbornom procesu? Jesu li mediji dali dovoljno
prostora za predstavljanje kandidatima? Kako opisujete njihovo
predstavljanje?
Prostora je bilo i previše! Nekritičkim
medijskim predstavljanjem kandidata mi samo pomažemo prosječnosti i
konformizmu. Zbog nedostatka kritike postojećeg režima, zbog političkih
pritisaka na medije i novinare, zbog nedostatka medijskih sloboda, naše
političke stranke se ponašaju kao preduzeća političkog sadržaja, a naši
političari kao biznismeni koje je usud izbacio na nemirnu površinu.
Politika vješto koristi medije, i mediji moraju mnogo raditi ukoliko se
žele baviti ”interesom javnosti”.
.
5. Obzirom da kao autorica
knjige ”Politika kao spektakl” promišljate o spektaklu kao postmodernom
fenomenu, možete li nam reći ima li spektakularizacije u ovogodišnjoj
predizbornoj priči? Jesu li i izbori u Bosni i Hercegovini postali neka
vrsta političkog spektakla?
Ako hoću biti dio tog
spektakla, onda ću kazati da je Bosna i Hercegovina ”raj na zemlji”.
Svjetski smo rekorderi po broju stranaka u odnosu na stanovništvo. Na
nivou države imamo ukupno registriranih 190 političkih stranaka. Srećom
nisu sve bile ovjerene u Centralnoj izbornoj komisiji za natjecanje na
izborima. U Hrvatskoj ima manje političkih stranaka, čini mi se 112, u
Srbiji 91, u Grčkoj 50, Turskoj 61, Velikoj Britaniji 12, Norveškoj 23,
Švicarskoj 30 i sl. Ako bi se samo služili kvantitativnom metodom,
možemo reći da smo pluralna zajednica – međutim i dalje tvrdim da se
radi o lažnom političkom pluralitetu u kojem ima mjesta samo za ”desno” i
kojem nije jasno diferencirana opozicija.
Dalje, za oktobarske izbore prijavilo
se blizu 8000 kandidata, a od ovog broja blizu 500 njih je obnašalo
funkciju na kantonalnom, entitetskom ili državnom niovu u proteklom
mandatu, dok je blizu 800 osoba imalo funkcije na ministarskim
pozicijama i pozicijama parlamentarnih zastupnika i delegata, kažu
rezultati Transparency International BiH, Centra za istraživačko
novinarstvo i UG ”Zašto ne”. Dakle, 61 posto aktualnih predstavnika
vlasti sebe je lišilo svake odgovornosti u proteklom mandatu odlučivši
da se opet kandiduju. Nakon februarskih protesta, ja sam očekivala
mnogo manji broj ”političkih veterana” na kandidatskim listama.
Međutim, to se nije desilo jer se očigledno niko ne osjeća ni krivim ni
prozvanim zbog toga što je skoro pola zemlje na granici samog
siromaštva. Takva količina samoljublja meni govori da je u Bosni i
Hercegovini jedino transparentna borba za moć, poziciju, status,
fotelju. Nažalost, nigdje nije tako očito kao u našoj zemlji koliko se
legalizam i etno-nacionalistička gramzljivost prepliću. Svi oni koji se
utrkuju imaju legalističke agrumente, dakle ”igraju se unutar izbornog
sistema” koji je skrojen da samo gladni, pohlepni za vlašću pobjeđuju.
Onima koji su protiv spektakularizacije demokratije, njene zloupotrebe
od nacionalista, nažalost, ostaje samo ideologija razuma i ništa više.
.
6. Kakva je po Vama uloga Međunarodne zajednice? Možemo li očekivati njen uticaj u postizbornom koaliranju?
Profesor Živanović ima tezu da smo mi
zemlja političkog autizma, i kad uistinu pogledate kako se odnosimo
prema svijetu uviđate tu gorku ISTINU. Mi nemamo mogućnost da
artikulišemo vlastito iskustvo, da stvorimo jezik da komuniciramo sa
svijetom, jer šta će nama taj svijet ionako nas on ne razumije. Najave
da unutar EU nema proširenja u narednih pet godina, objeručke smo
dočekali, taman da sebe potvrdimo i kažemo kako je EU gluha za našu
istinu i da nama ne trebaju ”evropski standardi”. Ako aludirate na
mješanje američke ambasade u izborni proces u BiH, moram priznati da sam
bila iznenađena i čudi me da još ima iko interesa prema nama. Sveukupni
bh. identitet je statičan, raspolućen, i ne tiče se života građana, i
naša atipičnost vjerovatno inspiriše druge da nas malo probude, no
pitanje je da li je to moguće bez radikalnih promjena i bez kritičke
napetosti spram postojećeg, Delezovski rečeno ”protiv svog vremena, a u
korist …” nečeg Novog i Drugačijeg.
.
7. Možemo li kratak komentar na izborne rezultate? Jesu li iznenađujući ili očekivajući?
Moram priznati da sam očekivala i
najavljivala ovakve rezultate. Mene uopće nisu iznenadili upravo jer sam
pažljivo pratila predizbornu kampanju i na osnovu nje shvatila da su
ovakvi izbori kakve mi imamo u BiH, svojevrsni civilizacijski višak.
Mnogi kandidati (izuzimam neke pojedince) bez politike uopće ne bi
postojali u javnosti, ali eto, kod nas to prolazi jer u našoj zemlji
najuzvišeniji je goli interes etnokratske autoritarne vlasti.
.
8. Ko, po Vama, predstavlja opoziciju na političkoj sceni Bosne i Hercegovine? Imamo li alternativu?
Ako mislite na političke stranke, ne
vidim nikoga ko predstavlja opoziciju onako kako ja razumijem tu riječ.
To što niste u vlasti, ne znači da ne radite za vlast. Za mene jedina
opozicija, jedina alternativa u BiH jesu svi oni koji baštine bilo kakav
oblik građanskog neposluha. Dakle, opoziciju sam vidjela nakratko na
plenumima, među demonstrantima koji su učestvovali u ‘Beboluciji’, zatim
u februarskim protestima 2014. Samo te ljude vidim kao one koji su
spremni pružiti otpor sadašnjosti, našoj surovoj realnosti. To je u bh.
prostor unijelo neku nadu u alternativno mišljenje, koje bi u izvjesno
vrijeme moglo da zasnuje jedan drugačiji identitet u BiH koji je spreman
da se obračuna sa nacionalizmom, primitivizmom i neoliberalizmom.
Djelovati politički ne znači osnovati političku stranku i boriti se za
vlast, nego iznošenjem mišljenja i djelovanjem, boriti se za pravo, za
dostojanstvo svakog pojedinca u zajednici. Za mene, dakle, opozicija ne
mora biti institucionalizirana. Alternativa je, Budenovim riječima
kazano, područje mogućnosti za praktičnu promjenu, za stvaranje novih
ideja, orijentacija, strategija. To je skup mišljenja koja mogu da
detektuju problem. Demonstranti su uboli u srce političkog. Žao mi je
što alternativu ne prepoznajem u tako velikom broju političkih stranaka.
.
9. Kako opisujete prvobitno
stranačku podeljenost a potom izborni krah socijaldemokratske partije u
BiH? Šta se dešava sa levicom u Bosni i Hercegovini? Šta je sa njenom
ideologijom (sve je više levičara a sve manje levice)?
Ako nemamo demokratske procese unutar
samih stranaka koje plediraju da su socijaldemokratske, kako onda možemo
govoriti o ljevici?! Lagumdžija je 17 godina na čelu SDP-a, a Dodik 18
na čelu SNSD-a.
Pa pogledajte samo igrarije oko
vanrednog kongresa SDP-a, Dodikovo nepriznavanje izbornih razultata, i
sve će vam se samo kazati. Tim partijama treba staviti embargo na termin
”lijevo”.
.
10. I najzad, kao
analitičar, prethodne Opšte izbore u BiH nazvali ste lucidno – ‘buvljom
pijacom’ ali i potcrtali da su promene moguće ako bude bilo dobre volje.
U komentaru na ovogodišnje izbore takođe ste bili lucidni nazvavši ih
‘cirkuskom predstavom’. Izborni rezultat ispratili ste aplauzom etnosu i
otpozdravom demosu. Verujete li da će ovoga puta biti dobre volje? Jesu
li promene u naredne četiri godine ipak moguće?
Nakon izbora, slijedi poznati
scenario. Novoizabranim predstavnicima parlementarne demokratije narod
više ne treba. Narod je obavio svoj posao, tako da može da bude u svojoj
privatnoj sferi do narednih izbora. Ako u toj privatnoj sferi nijedan
član porodice nema zaposlenje, ako nemate elementarne namirnice za
život, ako vas slučajno neko pretuče, to će biti vaša privatna stvar u
koju se država ne petlja! Kako doći do identiteta građanina u modernom
smislu riječi, nisam više sigurna da je to moguće iz ovakvih političkih,
ekonomskih i kulturnih okolnosti. Nastavimo li slijediti trenutnu
političku logiku i naša budućnost, kao što nam je i sadašnjost, će biti
isključena iz historije civilizacije. Nije pitanje zašto država BiH,
nego koliko kome države BiH? Mi ne dosežemo ni do spornog koncepta
suverene države, mi smo etno-nacionalistički privatizirana zemlja,
vlasništvo predstavnika konstitutivnih naroda BiH kao i njihovih
podgrupa kojima je koncept kolektivnog jedino bitan. Današnja BiH je
udaljenija od ustavne demokratije nego svi režimi koji su joj
prethodili. Ne da nam je potrebna dobra volja, nego kolektivna katarza u
kojoj ćemo shvatiti da nam je potreban moralan politički okvir koji će
podsticati građansku participaciju, ali ne samo u kontekstu lojalnosti,
nego u kontekstu najlegitimnijeg izraza moralne autonomije čovjeka. „Neinstitucionalno nepovjerenje“
(Nenad Dimitrijević) prema Državi, Naciji, Etniji, Entitetima,
Kantonima, političkim strankama, sastavni je elemenat građanske
političke kulture koji teži društvenom napretku, jačanju civilnog
društva i u konačnici izdizanju države iz cjeline njenog poretka, bez
obzira kakav on bio. Samo u takvom pristupu vidim mogućnost da
razgovaramo o rješenjima. Dok god ne raskinemo sa onim što imamo danas,
nema budućnosti. Dakle, dobra volja, ali samo za radikalno protivljenje
današnjem stanju i duha i intelekta.
Preuzeto sa politheor.net