Neću da govorim o opsadi Sarajeva, ne želim. Svaki pristojan čovjek duboko je svjestan i potresen šta se desilo mom gradu od 1992-1995 godine. Neko drugi treba da se suoči sa tim, neko drugi treba svojoj djeci reći istinu da je samo za vrijeme opsade ubijeno 1600 njihovih vršnjaka, ali ja ne.
Ja sam sretnik koji je preživio opsadu grada, to mi je dovoljno.
Neću da govorim o manipulacijama brojem srpskih žrtava u Sarajevu sa jedne i druge strane. Neću da slušam priče o “sistematskom zločinu u kome je pobijeno 6500 Srba” i “svega 30-tak ubijenih Srba od odmetnutog ludaka”.
Ja hoću da govorim istinu. Ja hoću da čujem istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu? Želim da znam ko je odgovoran za zločine, ko je naredbodavac, a ko izvršilac, i kakva je politička pozadina ratnog zločina koji se desio u Sarajevu? Želim da znam zašto su odvedene moje komšije u gluho doba noći? Želim da znam ko je ubio dvije djevojčice na Grbavici dok su se igrale? Želim da znam broj ubijenih Srba u Sarajevu? Kažu nije važan broj ubijenih ljudi, važan je čin zločina. Ne slažem se, pored samog čina zločina i te kako je važan broj ubijenih.
Kako govoriti o tome, kako se suočiti sa ratnim zločinom nad Srbima u Sarajevu, ako ne možemo nakon 19 godina od završenog rata utvrditi osnovne činjenice o naredbodavcima zločina i broju žrtava? Zašto se šapuće od uha do uha da se broj srpskih žrtava u Sarajevu kreće između 600-700? Zašto se konačno ne izađe u javnost sa tim podacima pa da počnemo čistiti svoje dvorište? Kakav se to zavjet šutnje uvukao u ovaj grad?
Upravo zbog svih ovih pitanja, na koji nemam odgovor, danas je nas 8 i jedna divna gospođa, čiji su roditelji ubijeni na Kazanima, stajalo ispred sarajevske katedrale punih pola sata. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer želimo da se prekine zavjet šutnje u ovom gradu. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer danas je godišnjica ratnog zločina na Kazanima. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa da saperemo ljagu da je 20 000 Sarajlija došlo na dženazu ratnom zločincu Mušanu Topaloviću Caci na mezarju Kovači.
Stajali smo i za sve druge koji nisu izašli sa nama iz straha ili nelagode, ali će doći iduće godine. Doći će siguran sam u to, jer čast je biti sa ljudima koji drže transparent ispred sarajevske katedrale. Doći će da pogledamo u suzne oči toj divnoj gospođi koja je izgubila roditelje. Ne, nije naš problem genocid u Srebrenici, nije naš problem ni masovna grobnica Tomašica. Neko drugi mora da pogleda u suzne oči nane Have Tatarević i hiljada srebreničkih majki, ali to nismo mi.
Mi treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bi imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu, jer moja savjest je čista.
U Sarajevu, 25.10. 2014