To područje danas je poznato kao Galicija, španska autonomna pokrajina u kojoj se na svakom koraku vide više nego jasni dokazi o keltskom naslijeđu, piše BBC.
Postoji ukupno šest teritorija koje su danas zvanično priznate kao keltske nacije: Bretanja (Breizh), Kornvol (Corvnwall), Era (Éire), ostrvo Men (Mannin), Škotska (Alba) i Vels (Cymru). Njima bi, tvrdi BBC svakako trebalo dodati i Galiciju u kojoj su uspomene na keltsku prošlost življe nego ikada.
“Dokazi za to su svuda”, primjećuju reporter BBC-a. “Od njihovog galicijskog jezika kojim se služi tri miliona ljudi, koji sadrži značajan broj riječi keltskog porijekla, do paganskih festivala i ritual koji su sve učestaliji u regiji.”
Jedan od istaknutih primjera svakako su kolibe od kamena (la palloza) rasute po Galiciji, koje su stare oko 2.500 godina i za koje se vjeruje da potiču od Kelta.
Osim toga, ljudi koji naseljavaju Galiciju do danas su zadržali brojna sujeverja i običaje koji ih čuvaju od loših duhova prošlosti, a u kojima se vide nekad zadivljujuće istovjetni keltski obrasci.
Jedan od zanimljivijih primjera je onaj iz XVIII vijeka kada su sveštenici morali da sprječavaju žene bez djece da nasrću na stijenu za koju se vjerovalo da ima čudotvorne moći. Brojni parovi koji su pokušavali da imaju dijete okupljali su se oko jedne stijene za koju se vjerovalo da može da oplodi žene.
U zapadnom gradu po imenu Mušia (gal. Muxia) tradicija kaže da će hodočasnici koji devet puta prođu ispod masivne stijene Pedra dos Kadris (Pedra dos Cadris), za sobom ostaviti bol u leđima, bubrezima pa čak i reumu.
Galicija je takođe čuvena i po svojim prirodnim kupatilima, kao što je čuveno termalno kupalište u Orensu, na rijeci Minjo. Ljekovita svojstva ove vode su nadaleko poznata, ali se preuveličano vjeruje da blagotovorna tečnost može da izliječi baš sve, od stresa do kamena u bubregu.
Dovoljno je da se malo provozate kroz Galiciju i da vam za oko zapadnu neobično izdignute kućice (hórreo) u dvorištima imanja, izgrađene od drveta i kamena. Iako je njihov naziv izveden iz latinskog jezika, one nikako nisu zaostalo nasljedstvo rimske imperije, već brojni antroplozi tvrde da su upravo njih za sobom ostavili Kelti.
Premda danas svega mali broj njih zaista obavlja svoju funkciju skladištenja namirnica, uglavnom u ruralnim predjelima, ove male građevine postale su jedan od simbola Galicije, a pšenica je ostala sastavni dio galicijskih jela. Stoga ne bi trebalo zaboraviti ni galicijske empanada koje ovde spremaju punjene tunjevinom, svinjetinom ili povrćem.
Sa više od 1.660 kilometara obale kojom se Galicija ponosi, nije ni čudo što su morski plodovi i ostala čudesa okeana postali sastavni dio galicijske kuhinje. Najprepoznatljivije od svih jela svakako je hobotnica (pulpo a la gallega), koja se nakon kuvanja u ključaloj vodi služi sa paprikama, morskom krupnom solju i maslinovim uljem.
Iako Galicija ne važi za turistički razvijeniju regiju Španije, tamnošnje noći nisu ništa manje življe od drugih španskih gradova. Te noći često su zalivene keimadom (queimada), tradicionalnim alkoholnim pićem sličnim našoj rakiji, koje u sebi sadrži i tragove limuna, cimeta i zrna kafe, sve to zaslađeno šećerom. Uz to, ispijanje ovog pića prate i brojni tradiconalni plesovi uz ritam daira.
I u ovim plesovima vidi se uticaj keltskog naslijeđa koje se prenosilo sa generacije na generaciju. Još u devetnaestom vijeku održavale su se slične proslave čiji je cilj bio tjeranje loših duhova spremanjem ovog napitka. Sam proces pripremanja pića, zbog sastojaka i načina pripreme, prati neobična vatra gustih plavih plamičaka, pa onaj ko ispija čarobni napitak, vjeruje se, dobiće magične moći.
Galicija je takođe poznata i po brojnim drugim festivalima, što zvaničnim proslavama, što nezvaničnim zabavama u čast mnogih svetaca. Ovakvih festivala ima više od 100 širom Galicije, ali je svakako najpopularniji i najmasovniji onaj u čast San Huana (Noche de San Juan). Festival traje dobrim dijelom juna, a glavna proslava pada uoči ljetnjeg solisticija. Nimalo keltski, zar ne?