U studiji koju je zajedno sa svojim timom predstavila u julu na konferenciji u Italiji, a čiji su rezultati objavljeni u časopisu Njujorker, norveška naučnica ističe da opipljivost papira, odnosno neopipljivost digitalnog, utiču na čitaoca na mnogo načina.
U okviru svog istraživanja, Mangen i njene kolege zatražili su od grupe strudenata da pročitaju roman iz dva formata: sa papira i ekrana. “Tokom procjene razumijevanja teksta koje su čitaoci pokazali, Mangen je primijetila da je forma veoma važna. Kada su čitaoci pozvani da događaje iz priče iznesu hronološkim redom, što je jednostavan zadatak narativne rekonstrukcije, koja ne zahtijeva nikakvu dublju analizu, niti kritički osvrt, oni koji su pročitali roman sa papira su to daleko bolje učinili, praveći manje grešaka i generalno dajući tačniju verziju priče”, navodi se u članku.
“Riječi su djelovale identično – Kindl se čak trudi da imitira odštampanu stranicu, ali fizička opipljivost knjige nesumnjivo utiče na razumijevanje pročitanog”, piše Njujorker.
Merijen Volf, direktorka Centra za istraživanje čitanja i jezika pri bostonskom Univerzitetu Tafts, u svom zapažanju ide još dalje, strahujući da bi potpuno okretanje digitalnom formatu uticalo na “procese sofisticiranog razumijevanja” teksta, tj. da bi dovelo do slabijeg razumijevanja pročitanog.
“Čitanje je most ka misaonom. Mislim da je ovaj proces kao jedan od aspekata čitanja zaista ugrožen”, ističe Volf, koja smatra da bi se moglo desiti da se proces čitanja sa razumijevanjem nikada u potpunosti ne razvije kod mlađih čitalaca, a da kod starijih vremenom atrofira.
U članku koji je objavio u junu ove godine, list Fajnenšel tajms podsjeća, međutim, da je naš mozak prilagodljiv organ i da su naše trenutne čitalačke navike formatirane u odnosu na papir. Tako, na primjer, kada čitamo, razvijamo tzv. “kognitivne karte”: sjećamo se da se određeni odlomak nalazi u gornjem dijelu stranice, ili da u zavisnosti od težine lijeve ili desne strane knjige koju držimo u ruci znamo koliko nam još ostaje da čitamo do kraja.
To znači da bi čitanje na ekranu moglo da utiče na prostornu memoriju. Kao što objašnjava Fajnenšel tajms, “višegodišnjim čitanjem, podsvjesno smo naučili da kreiramo kognitivne karte, a moguće je da osobe koje su odrasle čitajući eknjige neće posezati za istim pomagalima već će se poštapati drugim sredstvima”.
Ovo optimističko razmišljanje ne umanjuje brigu književnika. Britanski pisac Tim Parks izjavio je prošlog juna listu Gardijan da će velike književne klasike, poput Dikensovih i Foknerovih romana, koji od čitalaca zahtijevaju veću koncentraciju i dublje razmišljanje, internet uništiti, jer su moderni čitaoci previše rasijani da bi ih razumjeli. Njegov kolega Vil Self se u potpunosti slaže s njim, najavljujući “smrt romana”.