Fotografija je vlasništvo medijskog tima ambasade Evropske Unije u BiH
Rok je istekao, a smjene direktora Samira Suljagića još nema. Nema ni ostavke, šta su sljedeći koraci razgovaramo sa Arijel Kurtagić, članicom Unije.
Arijel ima 23 godine, unazad pet godina se bavi omladinskim aktivizmom. Bila je član Omladinske savjetodavne grupe pri Ambasadi Velike Britanije, a predsjedavala je Evropskim parlamentom mladih u BiH, kao evropski ambasador mladih sarađuje sa UN misijama u BiH i na Kosovu u vezi pitanja mladih. Za svoj rad dobila je niz nagrada i priznanja poput počasne nagrade Grada Bihaća “Japodski konjanik”, te priznanja “Ravnopravno-različiti” Udruženja “Udas”.
BUKA: Kako žive OSI u BiH? Nedavni primjeri nasilja nad osobama s teškoćama pokazuju kako se marginaliziranim grupama bavimo sporadično.
Mnoge OSI koje ja znam, pa i kolege s kojima radim na ovim problemima, a osobe su koje imaju poteškoće u kretanju, čak i u svojim tridesetim i četrdesetim žive sa svojim roditeljima, koji nerijetko i sami imaju zdravstvene probleme, i pripadaju penzionerskoj populaciji. Šta će se desiti kada naši roditelji ne budu tu za nas? Da li ćemo postati teret i obaveza ostatku naše porodice, poput napuštenog kućnog ljubimca? (Ovako oštar stav ne služi kao uvreda onom dijelu OSI populacije kojoj i sama pripadam, nego kao opomena odgovornim o nepovoljnoj situaciji u kojoj se nalazimo). Pa ja to ne želim. A iskreno, mislim da to ne želi nijedna OSI koju ja znam. Koliko god nas naše porodice voljele, mi želimo svoju porodicu. Svoj prostor. Svoj dignitet, integritet i ulogu u društvu, i mislim da smo barem toliko zaslužili. I da, postoji Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI (fond.ba) čija je obaveza da radi baš to. I Zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji je postavio obavezne kvote za zapošljavanje OSI također postoji, ali poslodavci bi radije plaćali kazne nego vidjele OSI kao potencijal i radnu snagu koja je jednako vrijedna kao i svi ostali. Moramo se mijenjati kao društvo, i to brzo, i mislim da je vrijeme da podignemo pitanje OSI na jedno više političko pitanje, možda čak i ono koje će uticati na našu integraciju u Evropsku Uniju. Vrijeme je da pokažemo apsolutnu posvećenost ka konvencijama koje smo davno ratifikovali. Ako ne sad, postavlja se pitanje da li ćemo ikad reagovati na poziv da se probudimo.
BUKA: Nakon objave videad nasilja u zavodu, koliko je to traumatizirajuće za osobe sa invaliditetom, za roditelje…?
Mislim da govorim za sve OSI i roditelje kada kažem da smo svi uznemireni, zabrinuti i u strahu. Mislim da nadležni očekuju da ovo nije populacija (uključujući i roditelje), koja može da pruži otpor tretmanu kojim ga se izlaže i nadam se njihovom neprijatnom iznenađenju. Razljutili ste majke i očeve koji češto prelaze pola svijeta da bi došli do lijeka, tretmana ili liječnika koji će olakšati život njihovom bolesnom dijetetu. Razljutili ste mene, kao osobu koja je iz BiH stigla do Brisela, zagovarajući za prava OSI. Mi smo ustvari, ujedinjeni, mnogo snažni i moćni i mislim da nam samo čine uslugu oni koji nas potcijenjuju.
BUKA: Četiri godine od objavljivanja fotografija na kojima se vide štićenici zavoda vezani za radijator mi zapravo nemamo nijednu suštinsku promjenu. Zašto je to tako? Ko je kriv?
To pitanje je zaista kompleksno, vladajuće strukture su vrlo spore po svakom važnom pitanju u BiH, ostaje nam da vidimo šta će biti urađeno po pitanju, recimo, femicida. Mislim da je tako i po ovom, vrlo osjetljivom pitanju. Rukovodstvo je 2019. promijenjeno, ako se dobro sjećam, u vrlo kratkom roku, bez da je itko ustvari mislio na to da li ljudi koji dolaze na ta mjesta imaju potrebnu empatiju, kompetencije, i viziju za Zavod Pazarić. Možda će fraza “vizija za Zavod Pazarić” zvučati nekima pomalo otrcano, ali ja baš u to vjerujem. Nakon svega kroz šta su prošli, svaki štićenik Zavoda Pazarić zaslužuje jednog vizionara. Nadamo se, svi, da takva osoba zaista postoji.
BUKA: Danas je sedam dana od zahtjeva za smjenu direktora Zavoda Pazaric. Šta ukoliko nadležni ne ispune taj zahtjev?
U ovom trenutku, Unija osoba i organizacija osoba sa invaliditetom je u procesu strateškog planiranja svog narednog koraka. Budite sigurni da on neće izostati.
BUKA: Jesi li zadovoljna podrškom građana, evo na protestima smo vidjeli solidan broj ljudi, ali se čini da se građani previše ne miješaju u demorkatiju i ne zanima ih kršenje prava svojih sugrađana/ki?
To je upravo i suštinski razlog zbog čega je promjena na ovom polju toliko bolno spora. Za prava OSI se bore, uglavnom, samo OSI, a to su osobe koje se i sami bore sa zdravstvenim problemima, umorom, i gotovo uvijek ovise o drugima kad je svakodnevno kretanje u pitanju. Bez obzira, stotinjak ljudi je došlo na demonstracije ispred Zavoda Pazarić koji su se desili 19. 08., baš na dan humanosti. Mislim da se toga i treba sjetiti naredni put kad nam se “ne bude dalo” izaći na glasanje za bilo koji nivo vlasti. Treba nam podrška ljudi bez invaliditeta. Ljudi koji ne znaju kako je to biti u našoj koži. Ljudi koji ne znaju šta to znači 24 sata biti potreban svom djetetu. Tek onda postoji nada da, opet, za 4 godine, nećemo gledati isti scenario.
BUKA: U jednoj Facebook objavi si rekla da radiš do iznemoglosti. Zašto?
Teško pitanje. Vrlo emocionalno i osobno, ali odgovorit ću. Živim u konstantnom strahu da ću jednog dana izgubiti svoj sistem podrške, te završiti u instituciji poput Zavoda Pazarić, gdje nijedan moj uspjeh, nagrada, niti angažman neće biti bitan. Niti jedan moj sastanak, konferencija, moji akademski uspjesi i količina truda da stignem ovdje gdje jesam. Ne želim da završim kao teret društva i državnog budžeta, već da ispunim svoj san i živim i radim u Sarajevu. A jednog dana, možda mi se čak i ostvari želja da postanem ambasador Bosne i Hercegovine negdje u svijetu. Ali onaj karijerni, pošto omladinski – već jesam!
BUKA: U slučaju Zavoda Pazaric nadležni su najavljivali podnošenje krivičnih prijava. Koja su sve krivična djela potencijalno počinjena u ovome slučaju?
Izvršavanja nasilja nad nemoćnom osobom (ili nad bilo kim, kad smo već kod toga) je bez sumnje krivično djelo. Ali trenutno se raspravlja o tome da li slijedi krivična prijava i za “zviždača” koji je video proslijedio medijma, te se Unija hrabro zalaže za zaštitu te osobe. U BiH je hitno potreban Zakon o zaštiti zviždača, ne samo zbog slučaja Pazarić, nego da bi se sačuvao integritet i povjerenje u javne instuticije i osobe na odgovornim pozicijama u BiH. Zviždači su nam potrebni svima, i potrebno je da se osjećamo sigurno da i sami budemo zviždači, ako to nekad okolnosti u kojima se nalažemo, to zalažu. Trenutno, to zahtjeva mnogo hrabrosti i osobnog rizika, što je previše za mnoge ljude. To je znak da mnoge stvari moramo da mijenjamo. Postavlja se također i pitanje da li će itko odgovarati za dugogodišnje nehumane uslove u ovom Zavodu, na koje već ni sama ne mogu da odgovorim. Ostaje da vidimo.