Posljednjih petnaestak dana Vlada RS svojski radi na pripremi tzv. „paketa“ mjera kojim bi se sanirale posljedice katastrofalnih poplava koje su zadesile Republiku Srpsku. Prvo je „palo“ obećanje Predsjednika RS da će svako poplavljeno domaćinstvo u RS dobiti po 5.000 KM pomoći, a onda se Vlada RS svojski upregnula da radi danju i noću, subotom i nedjeljom i da „kreira“ paket mjera koji će da ispoštuje obećanje Predsjednika.
Mediji su podgrijavali tu atmosferu očekivanja „spasonosnog“ rješenja, redovno nas obavještavajući o silnim naporima i prekovremenom radu vlasti kako bi se napaćenom narodu pomoglo. I stiže i taj dan i Vlada obznani „paket mjera“, a predsjednik Narodne skupštine RS zakaza posebnu sjednicu Parlamenta, uz javno upozorenje svima koji se spremaju da kritikuju lik i djelo Vlade po ovom pitanju, da u toj kritici kažu gdje će naći pare za ono što oni predlažu.
S obzirom na upozorenje prvog čovjeka Skupštine, odmah mi je bilo jasno šta se u „paketu“ nalazi i jedva dočekah da pogledam to vrijedno djelo uma i rada „onoga najboljeg što Srpska ima“, kako to jednom izjavi predsjednik SNSD-a. I nisam pogriješio. Paket je upravo onakav kakav možete da očekujete od vlasti koja u posljednjih devet godina, kad god se nađe pred problemom, poseže u džepove građana i privrede ili za novim kreditima. Moram da priznam da su bili dosljedni.
Da bi prikupili novac u tzv. Fond solidarnosti, odlučili su se da tu solidarnost nametnu zakonom, pri čemu solidarni ima da budu i radnici i poslodavci i svi vlasnici automobila, kao i svi vlasnici oružja. Pri tome nisu zaboravili ni najugroženiju kategoriju stanovništva, a to su penzioneri. I oni ima da budu solidarni i to po sili zakona, na godinu dana. Iz meni nerazumljivih razloga, izmjenama i dopunama Zakona solidarni neće morati biti vlasnici čamaca, jahti, brodova, helikoptera i aviona.
Solidarnošću po sili zakona, trebalo bi se obezbijediti 65 miliona KM po osnovu doprinosa od 1,5%, koji bi plaćali i radnici i poslodavci na mjesečnu neto platu, a članovi upravnih i nadzornih odbora će svoju solidarnost iskazati uplatom od 20% od neto naknade koju primaju po tom osnovu.
Penzioneri bi trebalo da budu solidarni u iznosu od 4,5 miliona maraka na godišnjem nivou i to tako što će im Fond PIO automatski od njihove mjesečne crkavice, koja se inače zove penzija, odbijati od 1 do 5 KM, jer valjda je bolje da Fond to uradi, nego da penzionera stavlja u dilemu da li svoju marku da da unuku ili da uplati u Fond Solidarnosti. Što je sigurno, sigurno. Ne treba jadne ljude stavljati pred moralne dileme.
Kroz već pomenuto povećanje taksi na putnička vozila i držanje oružja, planira se da ponosni vlasnici budu solidarni sa još 4,1 milion KM na godišnjem nivou.
Da ne bi bilo da se vlast ničega ne odriče, a svi drugi treba da budu solidarni, po tumačenju Ministarstva finansija, budžet je spreman da se odrekne dijela prihoda od posebne republičke takse koju oni koji su poplavljeni, a obavljaju privrednu djelatnost, neće morati platiti. Ili, ako su je već platili, računaće im se kao akontacija. Na ovaj način, budžet RS se odrekao „čak“ 2,2 miliona KM prihoda na godišnjem nivou. I to nije sve. Poreski obveznici koji su pretrpjeli štete od poplava moći će svoje poreske obaveze reprogramirati i to bez kamate. Platiće u nekom budućem vremenu, ako prežive, naravno.
Pored navedenog, Vlada je još odlučila da udupla koncesione naknade za korištenje obnovljivih i neobnovljivih izvora energije. S obzirom da im se nije dalo računati koliko je to dodatnog novca, ja sam se potrudio i izračunao. Povećanje po tom osnovu iznosi oko 22 miliona KM godišnje.
I sad je već vrijeme da rezimiramo i vidimo ko će to ponijeti najveći teret solidarnosti:
Radnici 32,5 miliona KM
Poslodavci 32,5 miliona KM,
Penzioneri 4,5 miliona KM,
Građani (registr. i oružje) 4,1 milion KM,
Budžet (odricanje od prihoda) 2,2 miliona KM,
Koncesionari 22 miliona KM
Kad ovo malo presložite, onda dobijete sljedeću situaciju – solidarnost će se iskazati tako što će se od građana, po raznim osnovama, direktno uzeti 41,1 milion KM, a od privrede i budžetskih korisnika 52,3 miliona KM, što čini ukupno 93,4 miliona KM za godinu dana. A štete od poplava sama vlast procjenjuje na preko milijardu konvertibilnih maraka. To znači da čitav „paket mjera“ ne pokriva ni 10% od procijenjenih šteta. Toliko o serioznom pristupu problemu.
Vlast se vjerovatno uzda u nove kredite, pa je po tom osnovu sastavni dio paketa i izmjena zakona o zaduživanju, po kojoj se svi krediti uzeti za sanaciju poplava neće računati u limit zaduženja.
Da ih interesuje samo kratkoročni spas i raspolaganje dodatnim novcem koji će „solidarno“ ubrati od stanovništva i privrede, vidi se i po prijedlogu Zakona o Fondu solidarnosti. Najvažnija stvar u tom zakonu je bilo rješenje pitanja ko će parama upravljati. Pa se krenulo logično – 3 predstavnika ugroženih lokalnih zajednica (logično), 1 predstavnik međunarodne zajednice (logično, s obzirom na priliv donacija), te 1 predstavnik zaposlenih (logično, iako nije definisano iz koje strukture). I ovdje logika prestaje, a počinje politika i to predizborna.
Logično je bilo očekivati u Upravnom odboru jednog predstavnika privrede i bar jednog stručnjaka, no njih nema, ali zato ima čak 6 (šest) predstavnika vlade na čelu sa Premijerkom. Ako pitate šta će šest predstavnika jedne te iste vlade u upravnom odboru odgovor je, nažalost, logičan – da bi njih 6 uvijek moglo imati većinu i preglasati onih logičnih 5. Još jedan dokaz da tamo gdje prestaje logika, na Balkanu počinje politika. A, bogami, idu i izbori i biće predizbornog slikanja pri dodjeli pomoći, pa je valjda logično da se vlast slika – u šestorci ili šest puta, nebitno, bitno se slikati.
Da bi ovako nešto uopšte moglo da se uradi, bilo je potrebno da se dopuni Zakon o sprečavanju sukoba interesa po kojem izabrani zvaničnici, predstavnici izvršne vlasti i savjetnici ne mogu sjediti u organima fondova. Stoga je u hitnu proceduru upućen prijedlog po kojem i dalje ne mogu, osim kad je u pitanju Fond solidarnosti. Poznavajući dosadašnji rad predsjednika Narodne skupštine i većinske glasačke skupštinske mašinerije, ni malo ne sumnjam da će i ovo proći.
Da rezimiram u vezi sa Fondom solidarnosti. Dakle, Vlada predlaže osnivanje fonda koji će se puniti parama građana, zaposlenih, penzionera, privrednika i međunarodne zajednice, a kojim će, protivno Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, upravljati Vlada koja u taj Fond neće uplatiti ni marke iz budžeta. Prava stvar. U već poznatom maniru.
No, da se vratim na suštinu. Vlada RS je predložila paket mjera za sanaciju posljedica poplava u Republici Srpskoj koji se svodi na novo opterećivanje privrede, radnika, penzionera i građana, te na dobijanje donacija i uzimanje novih kredita. Zahvatanjem od naroda i privrede, planira se prikupiti nešto manje od 95 miliona KM, što čini manje od 10% ukupnih šteta od poplava, čak i ako se solidarni harač bude prikupljao i retroaktivno, jer Vlada predlaže da se zakon primjenjuje retroaktivno, odnosno od 1.juna ove godine.
Drugim, odnosno narodnim jezikom rečeno, vlast predlaže da se zakolje izgladnjeli vo zbog kile mesa. No, ova je vlast već nebrojeno puta klala vola zbog kile mesa (fiskalne kase, povećanje poreza i doprinosa na plate itd.) tako da me ne čudi što hoće ponovo. Ne čude me oni, ali me čudi vo – tj. građani i privrednici. Ali to je neka druga tema.
I na kraju, da ne bi bilo da samo kritikujem, a ne dajem nikakva rješenja, a u skladu sa javnim upozorenjem predsjednika Narodne skupštine sa početka ovog teksta, predlažem da se problem saniranja šteta od poplava riješi na sasvim drugi način, bez dodatnog opterećivanja građana i privrede u ovakvoj situaciji.
Naime, predlažem da Narodna skupština RS proglasi moratorijum na otplatu glavnice svih kredita koje otplaćuje entitet i lokalne zajednice u naredne tri i po godine i zaduži Vladu RS da, u skladu sa tom odlukom, sa svim domaćim i međunarodnim finansijskim institucijama potpiše ugovore o reprogramu.
S obzirom da su i domaće i inostrane finansijske institucije solventne i likvidne, povrat glavnice iz javnih kredita njima ništa suštinski ne znači i nema nikakav uticaj na njihovo poslovanje, dok god im redovno i u rokovima servisiramo kamatu. Nakon ove prirodne katastrofe, koja nas je u dva
dana koštala preko 10% godišnjeg bruto društvenog proizvoda, valjda je svima jasno da od redovnog servisiranja postojećih (ogromnih) dugova nema ništa, tako da nije ni za očekivati da bi tu moglo biti ikakvih ozbiljnih problema, jer ako ne pristanu, opet im nećemo moći platiti.
Na ovaj način, iz budžeta RS i lokalnih zajednica, u sanaciju šteta bi se mogao usmjeriti kompletan iznos planiran za otplatu glavnice ino i domaćih kredita koji po godinama iznosi*:
Opis:
Obaveze po otplati glavnice (u milionima KM)
Pola 2014. 255 miliona
2015. 480 miliona
2016. 380 miliona
2017. 350 miliona
Ukupno 1.465 miliona
*Napomena: gruba procjena autora na osnovu dostupnih dokumenata
Iz navedene procjene se vidi da bi, čak i pod uslovom da dođe do značajnog pada prihoda budžeta, ovaj novac bio sasvim dovoljan za sanaciju svih nastalih šteta od poplava, a donacije i novi krediti bi se mogli koristiti isključivo za rast privrede i novo zapošljavanje.
Na ovaj način, uz istovremeno provođenje ozbiljnih reformi u svim segmentima društva, po mom mišljenju, Republika Srpska bi mogla za svega tri i po godine da stane na noge, sanira sve posljedice poplava i obezbijedi uslove za razvoj.
Na kraju, imam samo dvije dileme tj. pitanja: Prvo: Da li vlast ima stvarnu želju da pomogne građanima i privredi ili samo želju da osvoji još jedan mandat? Drugo: Da li postojeće kredite vlast vraća isključivo uzimanjem novih kredita, jer ako je to tako, onda ovaj prijedlog nije realno provodiv u navedenom iznosu.
Odgovore na ova pitanja ne znam. Saznaćemo ih na osnovu reakcije onih koji odgovore znaju.