Ali
prije toga neka pozovu 1458 ako si iz Republike Srpske, 092 890 830 ili
090 291 032 ako si iz FBiH ili pošalji SMS na 1003 ako si iz Srbije. i
neka potpišu peticiju: PETICIJA koja će omogućiti uvoz građevinskog materijala.
U nesrećnim vremenima imala sam tu sreću
da niko moj, ni bliži ni dalji, nije nastradao u poplavama. A zar mi
nismo svi u isto vrijeme i svoji i ničiji?
Petak, odlazimo s posla svi mi kojima su
kuće i stanovi s one strane mostova, jer postoji mogućnost da mostovi
budu zatvoreni. Imam 28 godina, jedan rat i jedno bombardovanje, razvod,
10 selidbi i tri promjenjene škole iza sebe, ipak ovo stanje u kojem
smo se iznenadno našli me je uplašilo najviše od svih dosadašnjih.
Valjda čovjek što je stariji sve teže podnosi činjenicu da se život može
završiti i sad, dok ovo čitate, a on nije uradio sve što je trebalo da
uradi.
Nije ovo prostor za ko zna koju reprizu lične drame. Drama je postala zajednička.
Provjeri podrum. Slušaj vijesti.
Provjeri telefon. Refreshuj Facebook. Ne idi na Tviter, tviteraši će
spasiti Srbiju. Gdje se nalazi Crveni krst. Kako je Jelena u Mrkonjiću.
Kako je Milja u Trnu. Kako su ljudi u Budžaku. Ma nemoguće, neće toliko
narasti. Puca Brana. Puca brana. Ne puca. U redu je. Doboja nema.
Provjeri podrum. Spakuj kofer. Hlado je. Jebemjojmater ne prestaje da
pada. Ma ko je ikad izmislio ljubljenje na kiši. Gubljenje života na
kiši. Spasioci. Nikola na TVu. Nema čamaca. Zašto nema čamaca?
Helikopteri koji prevoze političare. Imamo komandanticu. Popij vode.
Ljudima fali pitka voda. Zašto si ponijela laptop, poješće ga voda.
Djeca nemaju šta da jedu. Kako možeš pomoći. Ne gubi vrijeme na
razmišljanje, pomozi. Nemoj misliti na sebe. Misli malo na sebe. Daj se.
Ne daj da te prave budalom. Gledaj TV. Novinari su hrabri. Gradiška je
dobro. Kakav je ovo petak. Refreshuj Facebook. Klikni share, toliko
možeš. Daj svoj kaput, zaradićeš pare za novi. Odnesi jedan jastuk,
dosta ti je jedan. A i ta jedna stolica ti služi samo za odjeću koju
skineš sa sebe. Ljudi nemaju ništa. Čak ni iluziju da imaju nešto.
Dom Omladine pun omladine na kojoj će,
srećom, ostati svijet. Facebook najzad dobija svoju društvenu ulogu i
opravdava naziv “društvena mreža”. Krtice koje su skupljale dječiju i
svoju odjeću, namještaj i razne drangulije sada postaju najvažnije
ličnosti, jer oni imaju mnogo da daju. I znate šta? Dali su. Svi. Svaki
sekund, svaki najmanji sekund bila sam svjedok pojavljivanja dobrih
ljudi iz različitih uglova mog širokog svijeta. Moj inbox postao je
skladište ljudskih sudbina.
“Imam odjeću za bebu do 8 mjeseci.”
“Htjela bih da poklonim haljinu za maturu.”
“Imam krevetac, ali nemam dušek.”
“Da li znaš kome je najpotrebnija hrana?”
“Jedan deda u Budžaku je sam.”
I tad, u trenutku kad ne jedeš tri dana i
ne osjećaš glad, kad vidiš kuće koje su postale najlošija verzija sebe,
kad vidiš ljude do grla u blatu i ostacima onog što su nekad zvali
život, tad shvatiš koliko smo prokleto prokleti u svom prokletstvu
zvanom “Daj svega i daj mnogo”. Voda je izjednačila i one sa digitalnim
kapijama i one u trošnim brvnarama. Priroda nas je dovela u blato i
rekla: “Vidite li, svi ste isti?” Sem onih koji su zakonski različiti. A
oni nisu ni važni, jer se voze helikopterom.
I šta se onda desilo?
Danima su svi samo davali. Danonoćno.
Plakalo se, molilo se, uzimalo i poklanjalo. bilo je onih koji su krali
za sebe, ali njih će već zadesiti neka poplava u kojoj ni sami sebi neće
biti u mogućnosti da pomognu. Fotkalo se, šerovalo se, osječao se ponos
u vazduhu jer su svi gradovi, a posebno Banjaluka (jer nju sam gledala
svojim očima) pokazali da ljudi žive tu među nama. Oni ljudi koji bi sa
vama podijelili komad hljeba, dajući vam sredinu, da se ne osjećate loše
jer nemate.
Lično sam postala bogatija za jednu
Dagmar, Maju, Igora, Aidu, Smijlku, Teodoru, Nelu, Sašu, Raku,
Bogoljuba, Korneliju, Andreu, Damira, Gorana. Još više sam zavoljela
mnoge ljude, a posebno Davorina, Srđana, Milicu, Tikija, Anu, Nikolinu,
Ljiljanu, Sašu, Bojanu, Nemanju, Suzu, Dejana, Borisa, Ninu, Dijanu,
Darija, Dunju, Željku, Milju, Zoricu, Lidiju, Jelenu P., Markeza i
cijeli Akvarijus…
Najviše od svega me pogodila moja
nesvjesnost. Da, ja Brankica Stojanović, znam da postoje siromašni
ljudi. I sama sam imala faze života u kojima sam se osjećala siromašno.
Finansijski. I emotivno. Ali, ne, ja nisam znala u kakvim uslovima žive
ljudi. Voda ih je nosila i izbacila pred sve nas nesvjesne izobilja u
kojem postojimo i živimo. Ne, ne radi se o tome da ja nisam zaslužila
sve što imam, jer sve sam zaradila svojim rukama. Ali se radi o tome da
ti ljudi nisu to zaslužili. Nisu zaslužili ni tako tužan i siromašan
život prije poplava, a kamoli poplave.
Ljuta sam na porodice sa hiljadu djece
koju odgajaju na rubu preživljavanja uz poznatu, balkansku rečenicu
“Gdje čeljad nisu bjesna, kuća nije tijesna.”. Jeste, tijesna je. Misli
su im tjesne za tolike želje. Vidjela sam djevojčicu kojoj je Kinder
čokolada kao meni odlazak na more. Čula sam priče o djeci koja su se
otimala za čoko banane. Možda, oh, samo možda, ova poplava pomogne tome
da se i njima pomogne, da ih neko vidi, čuje za njih, pa im pruži prst
sigurnosti.
I za kraj ovog nasumičnog bacanja misli citiraću samu sebe:
Krivi smo jer smo pokazali da se možemo spasiti i sami, bez pomoći onih koje smo birali da nas spašavaju.
Krivi smo jer smo pokazali koliko možemo, znamo i hoćemo, pa sad više ne možemo da se izvlačimo na “ne znamo”.
Krivi smo jer smo opet na svoja leđa preuzeli teret onih koje plaćamo da taj teret ponesu. Ili bar podijele težinu.
Krivi smo jer smo sve to opet ćutke uradili izvlačeći se na to da nema vremena ni mjesta za galamu.
Krivi smo jer smo se opet bavili formom
(sram ih bilo slikaju se), umjesto sadržajem (sram ih bilo nisu uradili
ništa oni koji su trebali).
Krivi smo jer ne učimo ni na svojim, a kamoli na tuđim greškama. I nikad nećemo.
Krivi smo jer ćemo na mladima ostaviti
svijet koji mi nismo znali da mijenjamo jer smo čekali da to neko drugi
uradi za nas. A dočekaće njih.
Krivi smo jer ćemo sve ovo već sutra zaboraviti. Kao da se nikad nije ni desilo.
Krivi smo jer smo davali i šakom i kapom ne pomišljajući na to da su nam i šaka i kapa pod hipotekom.
Krivi smo jer neko uvijek mora da bude kriv.
I kao pečat sjećanja neka ostane ovih
nekoliko lijepih priča sa terena. Na ispitu ljudstva pokazali smo da smo
ono što smo uvijek trebali da budemo: Ljudi. Bar vi kojima je sad na
mjestu gdje bi stajala duša da fizički postoji, nešto zaigralo.
P.S. Sunce ne znači da je došlo ono
Sunce poslije kiše koje označava neko bolje vrijeme. Bolje vrijeme će
biti ono u kojem će nam svima biti dobro i ono u kojem izaberemo one
koji će raditi za naše dobro. To nam sunce treba.
Preuzeto sa bloga autorke Krempitushka.com