Prvi dan sam bio u Topčić Polju i prvi susret sa svijetom nesreće izvan televizijskog i kompjuterskog ekrana je bio šokantan. Kiša je još padala, a na obroncima iznad naselja bijelio se snijeg. Posvuda su bile hrpe, brežuljci neke čudne sivocrne i crne zemlje. Stalno mi se činilo da je to neko dovezao kamionima i istresao posvuda, ali sam poteško shvatao da je to zemlja od klizišta, bujica i nanosa nastalih silinom obronskih voda koje su divljale kako samo priroda može da divlja. Sve je bilo zaleđeno kao na fotografiji. Ne kaže se džaba: kao nakon potopa. Između ceste i pruge po livadama prostiralo se more crne zemlje, šljunka, plastičnih flaša i drugog smeća. Negdje su nanosi bili glatki i presijavali bi se na suncu kada bi se konačno pojavilo iza oblaka
Nema bolje terapije za dušu i savjest nego otići na teren i sam se uvjeriti o onom o čemu mediji gotovo histerično izvještavaju, o poplavi, klizištima i svim drugim nesrećama koje su nas zadesile i šire susjedstvo. Kao da nam nije bilo dovoljno ratnog užasa, tranzicionog užasa u kojem nas je vladajuća elita opljačkala i upravo zaradila na silnoj humanitarnoj pomoći koju nikad nismo dobili. Procjene u javnosti se kreću da je neko u svoje džepove inkasirao 5 milijardi dolara. Te pare sada su ugrađene u imovinu i bankovne račune onih koji nam i danas prodaju maglu svakog izbornog ciklusa. I pri tome oni isti kukaju u svjetskim medijima da nam hitno treba humanitarna pomoć, što je jasno svakom idiotu. Zamislite silne pare koje će opet nestati. Zamislite pare koje već nestaju i koje će sutra biti dio nečije imovine.
S jedne strane razum kaže da je bolje da nam ne šalju pomoć preko državnih institucija jer će te pare volšebno ispariti, a s druge strane pomoć je prijeko potrebna. Moj glas je na strani onih koji se samoinicijativno organizuju, kupe novac, kupuju potrepštine i šalju ih lično na teren gdje to završava u rukama izbjeglica i unesrećenih. Lično sam se uvjerio kako rade studenti Filozofskog fakulteta i mislim da je ta pomoć u ovom trenutku značajnija od onog što će nam dati EU ili UN, isti oni koji su 1992. gledali početak genocida i ratnih strahota uvodeći nam embargo na naoružanje. Od takvih se nije nadati nekoj pomoći osim raznih apela i drugih vidova retoričkog prodavanja muda pod bubrege. Zato je samoorganizovanje trenutno najvažniji vid pomoći. Ne postoji sutra, ako nešto želiš uraditi, uradi to odmah, sad je trenutak za akciju i djelovanje, a ne za sjedenje po kafićima i ispijanje svakodnevne doze cinizma. Dva dana sam bio na terenu i uradio sve što sam u tom trenutku mogao uraditi. Moram priznati da je to bolje nego pisanje bilo kakvog teksta o katastrofi koja nas je zadesila. Lična i direktna pomoć nema svoju cijenu. To možete vidjeti na licima ljudi kojima bojažljivo dajete namirnice, jer i jedni i drugi su pomalo unezgođeni. Vi koji prvi put to radite i oni koji prvi put primaju takvu vrstu pomoći, ili već drugi put ako računamo ratnu humanitarnu pomoć. Ta lica djece se ne mogu objasniti nikakvim tekstom. Njihovo zadovoljstvo i stidljivi osmijesi. U svijetu u kojem ja živim u Sarajevu to ne postoji.
Prvi dan sam bio u Topčić Polju i prvi susret sa svijetom nesreće izvan televizijskog i kompjuterskog ekrana je bio šokantan. Kiša je još padala, a na obroncima iznad naselja bijelio se snijeg. Posvuda su bile hrpe, brežuljci neke čudne sivocrne i crne zemlje. Stalno mi se činilo da je to neko dovezao kamionima i istresao posvuda, ali sam poteško shvatao da je to zemlja od klizišta, bujica i nanosa nastalih silinom obronskih voda koje su divljale kako samo priroda može da divlja. Sve je bilo zaleđeno kao na fotografiji. Ne kaže se džaba: kao nakon potopa. Između ceste i pruge po livadama prostiralo se more crne zemlje, šljunka, plastičnih flaša i drugog smeća. Negdje su nanosi bili glatki i presijavali bi se na suncu kada bi se konačno pojavilo iza oblaka. Ličilo je na neko tamno i nepokretno more. Tu sam vidio i sada već „čuveno“ klizište i nanose bujice koje su napravile vode Divljeg potoka. Krovovi kuća su virili iz nanosa šljunka i blata.
Auta su bila napola zabodena u mulj kao da žele da zarone u samo središte zemlje. Zapravo je zemlja izašla na dnevno svjetlo, neka crna zemlja sa prelijevima sjajnosive boje. Pričajući sa prijateljicom, kada sam joj to opisivao ona je rekla samo jednu riječ: utroba. To je bila zemljina utroba koja je izašla na površinu.
Najpotresnija scena koju sam uočio i koju ću dugo nositi u glavi je kada sam vidio djevojku u crnoj trenirci kako sjedi na drvenoj stolici na dijelu magistralne ceste na kojoj je bila parkirana mehanizacija, auta, i na koju su ljudi izvlačili lične stvari iz blata. Djevojka je sjedila na stolici potpuno mirna kao da se nalazi u svom dnevnom boravku, jer je bilo očigledno da je odjeća na njoj i stolica jedino što trenutno ima. U njenom ponašanju ništa nije ukazivalo na veliki gubitak, i baš to je bio taj šok i trauma kada se čovjek ponaša najnormalnije iako bi trebao da plače i vrišti do neba. Prošli smo pored nje i vidjeli neke ljude kako vuku frižider iz blata na cestu.
Dubina nanosa šljunka i crne zemlje negdje je iznosila i deset metara. Spašavalo se šta se moglo spasiti, escajg, bilo šta. Otimalo se od crne, ćutljive zemlje. Jer oni koji su kao izbjeglice preživjeli rat znaju kako je to kada izgubiš sve samo u nekoliko sati, baš kako se desilo mnogim ljudima u Topčić Polju. Jednostavno smo bili hipnotisani prizorima koje nije bilo moguće odmah shvatiti jer ih vidiš prvi put u životu.
Nadam se da opet neće početi nova velika pljačka humanitarne pomoći kao onda u ratu i poslije njega. Nadam se da se niko neće obogatiti na grbači jadnih i siromašnih ljudi koji uvijek i u svemu najgore prođu. Nadam se da niko neće iz one crne zemlje Topčić Polja i ostalih stratišta izvlačiti zlatne kašike kao što su ih izvlačili tokom rata i nakon njega iz kostiju mrtvih ljudi. Vlastita snaga i volja i nada, to je sve što imamo. I ljudska solidarnost kao najjače oružje.
BH Dani