Ulice Pjongjanga, prestonice Severne Koreje, ne odaju utisak pravog
velegrada. Nema jurnjave, žurbe, saobraćajne gužve. Ljudi su u sivim,
sumornim odelima, tek ponegde vam pogled uhvati neku življu boju (to se
neko hvali odećom strane proizvodnje koju je nabavio švercom). Tipična
slika socijalističke Jugoslavije sa jednom razlikom: svi zure u svoje
pametne telefone – takav se utisak stiče iz priče Darka Zelića koji je
posetio Severnu Koreju.
Dan u prestonici
Ovako je izgledao njegov jedanaestodnevni izlet u ovu zakopčanu i tajanstvenu komunističku zemlju:
– Put u Severnu Koreju je ostavio jak utisak na mene. Prilično je
bizarno, jer sve odiše atmosferom Jugoslavije ‘60-ih godina prošlog
veka, sa tom razlikom što svi imaju mobilne telefone – prepričava nam
Darko svoje utiske, dodajući da su njegovi saputnici iz drugih zemalja
doživeli veći kulturni šok od njega, koji je osetio kako se živi u
komunizmu.
Darko ispred zastave
Deca komunizma
Srednjoškolci vežbaju
– Sa moje strane nije bilo nekog prostora za čuđenje – ti ljudi imaju
način razmišljanja i života naših baba i deda – intenzivni međuljudski
odnosi, jaka prijateljstva, poštovanje prema drugim ljudima, disciplina i
neizostavne radne akcije. Mi smo danas zapadnjaci u pokušaju – govori
nam Darko.
Tramvaj u Pjongjangu
Na pitanje kako izgleda Pjongjang i da li odaje utisak velegrada, on odgovara ovako:
– Mene
je iznenadila lepota Pjongjanga. Samo, tačno se vidi ono što se dešava i
u Srbiji danas – većina para odlazi tamo, dok manja mesta dobiju
onoliko novca koliko im zapadne. Pjongjang ima metro i značajan broj
automobila (što je zapravo smešan broj u poređenju sa evropskim
gradovima, ali ogroman u odnosu na ostale gradove u ovoj državi). Ne
odaje onaj utisak metropole na koji smo mi sad navikli – nema stalne
jurnjave i gužve, umnogome su staloženiji od nas – priseća se Zelić,
dodajući da je prilično jak utisak na njega ostavila i činjenica da se
nigde ne može videti nijedan grafit, ali ni bilbord.
– U celom
Pjongjangu možete videti samo jedan bilbord, koji reklamira njihov
nacionalni automobil. Takođe, nisam mogao da ne primetim da su izuzetno
čisti, i za naše pojmove, a kamoli u odnosu na Kineze. Kako smo prošli
kroz Kinu na putu do Severne Koreje i tamo se nagledali odvratnih scena,
od pljuvanja do đubreta na svakom koraku, Severna Koreja je bila pravo
osveženje. Svakodnevno vidite ljude koji metu ulice, kreče zidove ili
sređuju ograde – osvrće se Zelić na njihove životne navike. Na pitanje
da li je imao utisak da je sve iscenirana predstava za turiste, on kaže
da nije sve tako strogo kako to prenose svetski mediji.
Veliki vođa i vojska
Ljubopitljivi meštani
Mrak u Pjongjangu
– Postoji priča da se svi turisti smeštaju na ostrvo u centru
Pjongjanga kako bi se minimalizovale šanse da vide nešto što nije za
njihove oči. Moram priznati da smo i mi bili smešteni na tom ostrvu, ali
smo gotovo svakodnevno menjali hotele, a obišli smo i više gradova.
Nigde nismo imali toplu vodu a struju smo imali u retkim trenucima. Ne
sumnjam da postoji mnogo toga što ne smemo da vidimo, ali taj mit o
apsolutnoj izolovanosti turista i običnih građana je upravo to – običan
mit. Nema neke prepreke u tome da se porazgovara sa njima, jedini je
problem u tome što malo njih zna engleski jezik, a i prilično su
stidljivi. Moj utisak je da bi se onaj ko govori koreanski jezik sjajno
proveo – priča nam Darko, dodajući uz smeh da se tokom čitave posete
osećao kao rok zvezda jer je njegova grupa imala obezbeđen prevoz i za
najmanje razdaljine, kao i da su im svi mahali i pozdravljali ih tokom
šetnji.
Pozdravljanje turista
Kako se voli dinastija Kim
Beograd do Hamhunga
Što se tiče obožavanja vladara, tu je situacija prilično jasna – ni
njegovu grupu nije zaobišlo svakodnevno klanjanje statuama Kim Il Sunga i
Kim Džong Ila:
– Svakodnevno smo iskazivali poštovanje vladarima –
klanjanjem i polaganjem cveća. Posle par puta ti uđe u naviku, i nismo
to posmatrali kao neki problem – nama taj gest ne predstavlja ništa, a
njima znači. Zanimljivo je bilo kada su nas uveli u prostoriju gde su
izloženi svi pokloni koje su vladari dobili od drugih državnika. Vodič
mi je oduševljeno pokazivao ordenje, dukate i plakete i uzvikivao
„Tito!”. To su, naime pokloni koje je Kim Il Sung dobio od Tita. S druge
strane, Kim Jong Il je dobio jedan dukat i to od „Energoprojekta”.
Takođe mi je privukao pažnju i deo u kome su izloženi omiljeni predmeti
Kim Jong Ila, njegov omiljeni kompjuter je Macbook Pro – priča nam
Darko. Na pitanje šta bi se desilo da su kojim slučajem odbili da ukažu
poštovanje vođama, kaže da bi, prema njegovom mišljenju, najviše
ispaštao vodič. Dok bi turisti bili samo izbačeni iz zemlje, vodič bi
verovatno dobio veću kaznu. Što se tiče fantastičnih priča o velikim
dostignućima vođa, Darko kaže da toga nije bilo.
Vatromet u čast rođendana Kim Il Sunga
– Da, svakako se vođe pominju veoma često, a kada se navode njihovi
citati, o tome se govori kao o „učenju”. Nije bilo nekih fantastičnih
priča, sve su to tipična socijalistička predanja – recimo, kako je vođa u
vreme rata putovao vozom u trećoj klasi ne bi li se solidarisao sa
narodom, ili kako je u poseti nekom selu zaključio da tu fali
univerzitet koji je nedugo potom zaista sagrađen a danas je vodeći
inžinjerski fakultet u državi. Jedino što bi moglo da zapara uši jeste
priča da je Kim Il Sung „Sunce 20. veka”, ali se iz konteksta jasno vidi
da se tu radi o metafori, a ne da smatraju da je vođa Amon Ra. Ono što
je meni mnogo zanimljivije od tih priča kojih smo se mi naslušali u
vreme Tita jeste načelo Kim Il Sunga koje je i danas u opticaju, a tiče
se principa ujedinjenja Severne i Južne Koreje: 1) To se mora desiti bez
uticaja drugih zemalja 2) Do toga mora doći bez rata 3) Mora biti
obostrano, i obe strane moraju poštovati i promovisati svoje razlike
– ispričao nam je Darko, koga smo zamolili da nam sumira svoje utiske
nakon svoje jedanaestodnevne posete Severnoj Koreji:
– Daleko od toga
da je Severna Koreja pakao kakvim ga predstavljaju svetski mediji.
Jeste socijalistička utopija, ali i mi smo donedavno živeli u sličnoj, a
naši ljudi povremeno zakukaju za njom. Država jeste siromašna, ali ne i
bedna. Prvo, zato što su dostojanstveni, a drugo, znaju i za gore (kada
su pirinač dobijali na bonove, zvuči li vam to poznato?). Prosto, žive
sa toliko koliko imaju, nije da se preliva, ali nije ni da su u totalnoj
nemaštini. Drugo, nema nekog bunta jer je sve besplatno – stan,
obrazovanje i zagarantovan posao. Jedino što mi se ne dopada je to što
deca nemaju ni trenutak slobodnog vremena. Bukvalno po ceo dan provode
što u školi, što u vannastavnim aktivnostima (sport, pevanje, ples,
sviranje, šta kome leži). U ruralnim sredinama je još i gore jer deca
pored svega toga rade sa roditeljima na polju. Viđao sam decu od svega
pet, šest godina kako udarnički rade na njivi.
Stidljiva devojčica
U svakom slučaju, video sam dva lica Severne Koreje – ono urbano i
bogato u Pjongjangu, i siromašno u selu, i mogu vam reći da imaju jednu
zajedničku stvar: oba su dostojanstvena, ljubazna i uvek nasmejana
– zaključio je na kraju Darko