Zapravo, mnogi roditelji i djeca za ovo igralište pomisle da je gradska deponija. Međutim, upravo ono što plaši roditelje – hrpe slomljenih stolica, nabacanih starih guma, prljavih dušeka, rasklimatalih čekića i eksera, limenih buradi – je ono što ovo mjesto, nazvano Zemlja (The Land) čini tako primamljivim za djecu.
Otvoreno je prije tri godine u Severnom Velsu, po ugledu na igrališta iz 40-ih, kada se prvi put pojavila ideja “avanturističkih igrališta.” Danas, sve je veće interesovanje za ovaj koncept budući da su ljudi svjesni da se pretjeralo sa prezaštićivanjem i opsesivnim nadziranjem djece od strane roditelja koji pokušavaju da iz djetinjstva isisaju svu zabavu.
„Upravo ono što plaši roditelje – hrpe slomljenih stolica, nabacanih starih guma, prljavih dušeka, rasklimatalih čekića i eksera, limenih buradi – je ono što ovo mesto, nazvano Zemlja (The Land) čini tako primamljivim za djecu.“
Filmska autorka Erin Dejvis trenutno snima dokumentarni film o ovom igralištu i avanturističkom igranju. “Zemlja” je zapravo nastala iz prave deponije na koju su djeca dolazila da se igraju, ali su ih stariji redovno tjerali zato što je “opasno”.
igraliste zemlja.
Igralište djeca svakodnevno oblikuju i menjanju po svom nahođenju, gradeći od gomila otpada skloništa i druge strukture za igru. Kotrljaju automoblske gume ili ih ubacuju u potok koji teče kroz igralište. Pale vatre u velikim limenim buradima kad im je hladno. Koristima od interakcije djece sa vatrom na igralištu se posvećuje velika pažnja. Vatra je povod za druženje i okupljanje, pjevanje pjesama i plesanje oko nje. Sa vatrom djeca mogu eksperimentisati, ispitivati svoje granice, upoznavati njena svojstva.
„Igralište djeca svakodnevno oblikuju i menjanju po svom nahođenju, gradeći od gomila otpada skloništa i druge strukture za igru.“
Na igralištu nema ljuljaški niti drugih elemenata koji bi vam ukazali da se radi o prostoru namenjenom djeci. Tu je samo jedan konopac koji visi sa drveta i pomoću kog djeca mogu da preskoče potok. Ono malo igračaka koje se tu i tamo nalaze na zemlji niko od djece ni ne primjećuje.
Avanturistička igrališta podignuta 40-ih su bila rezultat rada Lejdi Merdžori Elen, pejzažnog arhitekte posvećene unapređenju uslova za život djece. Ona je bila razočarana savremenim asfaltnim kockastim igralištima sa fiksnim elementima. Željela je da dizajnira igrališta sa slobodnim elementima koje djeca mogu da premještaju naokolo i rukuju njima. Takođe, željela je da na igralištima vlada atmosfera slobode i opuštenosti, sa što manje nadzora odraslih. Na taj način bi djeca naučila sama da se snalaze u rizičnim situacijama i da ih prevazilaze, gradeći samopouzdanje.
„Mada se djeci dozvoljada da rade praktično sve što im pade na pamet, od otvaranja igrališta nije bilo težih povreda od povremenog oderanog koljena.“
Roditelji imaju malo uvida u dešavanja u „Zemlji“. Deca na igranje dolaze sama tako da je odrasle teško sresti na igralištu. Postoji osoblje koje nadzire mališane, ali nastoji da ne interveniše osim ako je baš neophodno.
Tekst je preuzet sa Detinjarije.com