Don Stojić se ukazao na tri stranice Večernjeg lista da sjebanom
pučanstvu koje, po njegovim riječima, „nikada nije bilo nezadovoljnije
svojim seksualnim životom“ propiše pirotehnički lijek za sve nagomilane
frustracije. „Katolička teologija tijela tempirana je bomba u pozitivnom
smislu koja treba samo eksplodirati. Gdje god eksplodira, ljudi se
njome zaraze“, prasnuo je studentski kapelan, progovorivši o obećanoj
katoličkoj seksualnosti leksikom natoličkog kaplara kojemu se na palubi
nosača aviona priviđaju anđeli na mlazni pogon dok on samozadovoljno
kontemplira o ljubavi kao o biološkom oružju za masovno uništavanje,
nakon čijeg aktiviranja slijede epidemije kuge, antraksa, velikih
boginja i ostalih bolesti.
„Nauk Crkve o seksualnosti je kao lav. Samo ga treba pustiti iz
kaveza da se bori za sebe“, tresnuo je potom don Stojić u zvjeronaučnom
zanosu svojemu, budeći u frustriranoj pastvi nadu da će uskoro svanuti
taj žuđeni Udni Dan kada će lav nalik onome sa špice
„Metro-Goldwyn-Mayerovih“ filmova divljom rikom obznaniti da je crkveni
nauk o spolnosti pušten na slobodu i da više nema toga tko, milošću
Božjom, neće najebati. Ozdravit će tada naprasno pod šapama i ostalim
ekstremitetima katoličkog lava svi oboljeli od sindroma
„Metno-Goldun-Maher“ nad kojima se don Stojić zgraža govoreći: „Ja sam
živio u Washingtonu. Nema nigdje toliko kondoma kao u gradu Washingtonu,
a tamo je situacija porazna. Što se događa s kondomima? Ljudi dobivaju
spolno prenosive bolesti, tu su i neželjene trudnoće, i to ne zato što
su krivo stavili kondom, nego zato što su se upuštali u neprirodno ili
nemoralno ponašanje. Točka.“
Prisilno ozdravljenje – dočim Crkva oslobodi lava koji će ljude učas
naučiti s kim se, kada i zašto spava – slijedi i spolnim grešnicima među
čijim grijesima studentski kapelan, pozivajući se na Tomu Akvinskog,
uviđa ključnu teološku razliku: „Kad momak i cura spavaju prije braka,
to je prirodni grijeh, ali dva momka – to je protuprirodni grijeh. To je
neuredna sklonost.“ Od zdravlja će se pucati i tucati ne baš na Zemlji
koliko na Nebu, i to upravo onako kao što don Stojić već neko vrijeme
obećava u svojim propovijedima: „A kad dođemo u Nebo, zemaljski brak će
uminuti. Isus je rekao: ‘Nit se udavaju, nit se žene.’ A zašto? Je l’ to
znači da je brak loš? Ne, ima nešto bolje, a to je sjedinjenje s Bogom,
gdje Bog će nas prožimat. Ivan Pavao Drugi usudi se reć’: ‘Bog će nas
penetrirat!’„
Onima što žudno čekaju da penetracija iz svećenikovih usta dođe do
Božjih ušiju i da Gospodin potom na nebeskim madracima svaku stvar –
kako ovu, tako i onu – stavi na svoje mjesto i svakome ga smjesti prema
zaslugama, ipak slijedi i nagrada na ovom svijetu. A ta nagrada je –
kako smo s HTV-a čuli istoga dana kad se don Stojić raspojasao u
Večernjaku – dolazak Ruže Tomašić na vlast u Republici Hrvatskoj.
Kako će to izgledati, pokušala nam je predočiti misionarka Tomašić as
herself: „Mene smeta pravo na pobačaj u Hrvatskoj. Kad dođem na vlast,
pokrenut ću inicijativu protiv pobačaja. Treba informirati ljude da
pobačaj nije kontracepcija. Ženama treba pomoći, a ne ih poticati na
pobačaj. Vjerujem da će taj prijedlog naići na odobrenje javnosti i
HDZ-a. Kad žena ima spolnu bolest, onda se oboje liječe, ali kad žena
želi ubiti dijete, onda se muškarca ništa ne pita.“
Kao što smo čuli i vidjeli, gospođa Tomašić živi u uvjerenju da su
ljudi u Hrvatskoj toliko neuki i neinformirani pa da misle da je abortus
sredstvo za kontracepciju, ravno onim kondomima koji su svećenika
Stojića zaskakali svuda po Washingtonu. I onda će ih ona – tako zaostale
i zatucane za kakve ih već drži – prosvijetliti i educirati zabranom
takve „kontracepcije“.
Ima li ikakvog smisla Ruži Tomašić – koja u istu ravan stavlja
endemski sifilis i abortus – objašnjavati da ljudski život nije spolna
bolest, iako se dokazano širi spolnim putem? Ima li ikakvog smisla tako
bešćutnoj osobi objašnjavati da se žene ne odlučuju na pobačaj zato što –
kako ona tvrdi – „žele ubiti dijete“?
I ima li bolje reklamne kampanje za dovođenje Ruže Tomašić na vlast u
zemlji Hrvatskoj od onoga što je sama rekla u emisiji „Nedjeljom u 2“:
da njezin sin napušta Hrvatsku i posao u Hrvatskoj vojsci, te da trbuhom
za kruhom odlazi u Kanadu, a da se ona majčinski nada kako će se dijete
tamo razočarati i ipak vratiti u domovinu? Ima li podesnije osobe za
vladanje u Republici Hrvatskoj od majke koja ni rođenom djetetu ne
ulijeva nadu, ali se nada da će izgubiti i svaku Kanadu, i koja osim
beznađa nudi još samo bezkanađe? I ima li jasnijeg izbornog programa za
pretvaranje Hrvatske u zemlju obećanog života od prijetnje da će se
djeca pod Tomašićkinom vlašću rađati prisilno?
Novi list, 18.03.2014.