Pa, o Sejdiću i Finciju se pregovara tek pet godina, od kasne zime 2009., kada nam je iz Strasbourga došla uputa kako i Ostali, kad su tamo već Bošnjaci, Srbi i Hrvati, moraju u Predsjedništvo. Što je to za Bosnu! Ne mislim na pritom na (mogući) četveroglavi državni vrh, nego što je pet godina?!
Uostalom, da je Bruxellesu doista stalo do ovoga našeg, sad već, legendarnog dvojca, ne bi ga na silu gurao u zgradu koja nije baš najsigurnije mjesto na svijetu. Pa, otamo je jedva živu glavu izvukao Mirsad Kebo. A čovjek (i dopredsjednik) ima crni pojas! Zapravo, trebalo bi ih – čim ih netko vidi?! – pitati ulazi li im se u Predsjedništvo? Kad se tamo više ne ide ni vatrogascima.
S konsenzusom – oprezno!
Ali, nestrpljivom je Čehu svega preko glave, i nakon što je proveo noć u Sarajevu, ujutro – zapravo tek ujutro – je shvatio kako, tko s bh. liderima spava, upišan se budi. I kako mu se to više nikad ne bi dogodilo, odlučio je i Sejdića i Fincija ostaviti na milost i nemilost domaćoj političkoj pameti. Što je isto k'o da ih je pustio niz vodu.
A, da će i ove pregovore obilježiti ocjene koje opasno zadiru u oblast vodovoda i kanalizacije, bilo je gotovo sigurno još kada je Füle, spremajući se za Sarajevo, kazao da nikada neće odustati. Kako će, pao je malo i u sevdah uoči dolaska u naš mali grad, ostati potpuno posvećen radu na omogućavanju konsenzusa za izlazak iz sadašnje pat-pozicije i pomaganju da BiH, konačno, prijeđe most od Daytona do EU.
Ne zna, pritom, Füle da je ovdje u Bosni, kad nekom spomeneš konsenzus, isto kao da mu majku opsuješ. Ma, otprilike k'o da spomeneš suživot! Usto, da zna ove naše neprilike, i s mostom bi bio oprezan; Čim ga je, naime, spomenuo, Dodik nije časio ni časa i odmah mu se na most – ili ispod mosta, svejedno – malo (?!) pokakio. Da izvinete! Zapravo, drugar Mića nije odustao samo od Sejdića i od Fincija, već i od Fülea. Nije prošlo puno otkako se mrak spustio na Sarajevo, a Dodik više nije mogao gledati ni šestorku ni domaćina. Ljubazno je zahvalio i otišao da se više ne vrati.
Usput je citirao sam sebe, kazavši kako su pregovori ništa, baš kao što je i BiH ništa. Umalo, nakon toga, Füle nije pao s onog (svog) mosta. I, ako u cijeloj toj tragičnoj situaciji ima neke utjehe, onda je to što istu večer Dodiku glave nije došla tzv. majka Srebrenice – Duška Jurišić. O koncu je visio! Moji pouzdanici u banjolučkom kremlju tvrde mi da im je šef povjerio kako bi, kad bi opet mogao birati s kim će sjediti – sa šestorkom s Füleom na čelu ili da ga opet Duška pita zašto joj je poderao eresovsku domovnicu, kratko, ali iskreno, odgovorio: Ako ćete pošteno, ovi su Füleovi mila majka!
A šampanjac!
Nakon svega što mu se toga, umalo kobnog ponedjeljka izdogađalo u Sarajevu, više doista ne vidim osobu koja bi Dodika mogla nagovoriti da se vrati u Sarajevo. Ali, možda to i nije važno. Jer, nije on komesar za proširenje Bosne i Hercegovine. Što, dakako, ne znači da nije za proširenje – kao takvo. Nekih drugih država. No, što ćemo bez Fülea, kojemu – nakon onoga što mu je Dodik uradio ono s mostom (ili, ponavljam, ispod mosta) – također ne pada na pamet počastiti nas svojim dolaskom? Nemam, što mi, dakako, nije prvi put, pametnog odgovora.
Ali, zato neka nas više nitko ne podsjeća na to kako su se lijepo, uz šampanjac, rastali Česi i Slovaci! Jer, evo jedan je Slovak, Miroslav Lajčak utekao odavde glavom bez obzira, a i Čeh, Štefan Füle je krenuo njegovim stopama. A obojica su zaboravila – šampanjac!