Već decenijama, u ovoj državi, kuha se neki čudan objed, nije da se ne kuha. Problem je što od tog kuhanja narod nema ama baš ništa, jer opet je u isto vrijeme i gladan i sit svega.
Ustvari, ne radi se tu o kuhanju, već o zakuhavanju. Sa obje strane države, koju podijeliše podlaci, da bi zakuhavanje trajalo duže, i u Federaciji i u RS, ne zna se čija vlast i političari više kaši dodaju začina. A narod uhvatila žgaravica, pa hoće na nos duša da mu izađe. I šta ljudi da učine, nego da izađu na ulicu i dreknu da im je dosta ovih političkih splačina koje gutaju već dvadeset godina.
Samo slijepac ne bi vidio (ali barem bi osjetio) da u BiH nešto nije u redu – a nije u redu mnogo toga. Ako i ostavimo po strani ovu bijedu i nemaštinu, koja se iz svemira vidi, ono što je mnogo gora istina jeste da je nacionalizam u ovoj državi dobio na nekoj vrsti mutacije. Čini se da su nacionalistima postali i oni koji su se dugo čuvali, ali opet nekako iznenada zarazili i počeli da šire virus oko sebe. To je nekakav, može se reći, instuticionalni nacionalizam, u službi entiteta, a čini ga združena bratija: odnarodnjena vlast, režimski mediji, udruženja i sindikati u službi vlasti (boračka, radnička itd.) i opozicija, u službi sebe samih i tobože voljene RS.
Ova mutacija i vrsta nacionalizma u RS u najboljem obliku se istakla upravo ovih dana, kada su krenuli nemiri širom BiH. Predsjednik Dodik je među prvima istakao da su protesti upereni protiv RS i gurnuo je kolo neistina niz brdo. Ovim činom je dokazao da jeste i da je oduvijek bio u koaliciji sa korumpiranim vlastima i neradničkim političkim strankama iz Federacije BiH. Samo se čekalo kada će dati podršku svim tim kantonalnim premijerima i ministrima i poslati policiju iz RS da pripomognu kolegama plavcima iz Federacije u tjeranju demonstranata i utjerivanju straha u kosti.
Predsjedniku RS su se pridružili svi ostali čija riječ nešto važi u ovom entitetu, Premijerka Cvijanović, Ćurguz iz boračke organizacije, te raznorazne Mišićke, Radmanovići, Radojčići, i da ne nabrajamo. Od opozicije je samo predsjednik SDS-a, Mladen Bosić, imao nekakvo medijsko obraćanje. Čak je i otputovao sa Dodikom do Beograda u posjetu prvom zamjeniku premijera Srbije, Vučiću, kako bi obavili samo njima znane konsultacije. Ostale opozicione stranke Srpske su totalno zanijemile, jer se valjda plaše da bi, ako bi podržali pobunjene radnike iz Sarajeva, Tuzle, Zenice…, bili okarakterisani kao manji Srbi i ostali bez biračkoga tijela na predstojećim izborima. Ali i da su htjeli nešto reći, nisu imali gdje, jer mediji u RS su naprosto zanijemili, a oni koji su progovarali nisu davali činjenične informacije – čak su davali dezinformacije i bezvezne komentare o svim dešavanjima vezanim za demonstracije u BiH.
Ali zanijemio je i narod. Samo par stotina ljudi izašlo je na proteste u Banjaluci, a jednog momka, izvjesnog Draška Ćupa iz Omarske, koji je imao izdvojen protest na Trgu Krajine, policija je privela i naplatila mu 550 KM zbog ometanja javnoga reda i mira. U Bijeljini su se desili nekakvi protesti, ali šizofreni, u dvije grupice. Jedni su vikali: “Lopovi, lopovi…”, a drugi: “Srbija, Srbija…” Ali i stanje u državi nam je šizofreno, pa se nije čuditi da su takvi i demonstranti.
Pitanje svih pitanja jeste zašto narod u gradovima Srpske ne izlazi na ozbiljnije proteste? U principu, kad na stranu ostaviš cijeli ovaj arsenal instrumentalizovanog mita i korupcije, kada zaboraviš na nepravdu, bijedu, nepotizam, oligarhiju i vlastoljublje; kada zatvoriš oči i pustiš mašti na volju i zamisliš da se nalaziš na Sejšelima, zapravo tada shvatiš da je super ovdje u RS.
Izmaštaš da si na pješčanoj plaži, pokriješ se debelim jorganom i pustiš TV, sa kojeg naš Predsjednik Mile i naša Premijerka Željka obavještavaju građanstvo da smo bolja polovina države, stabilniji i uređeniji entitet, u kojem postoji napredak i prosperitet.
U isto vrijeme, ovi neredi i protesti u BiH, koje žele da prenesu iz Federacije u RS, jesu smišljen plan da nam naš rajski entitet u pakao pretvore. To se neće dozvoliti, jer u nas je sve potaman. Jadni narod ćuti i trpi, plaši se da ne izgubi i ono čega nema, boji se da traži ono što mu pripada, zadovoljava se nekom fikcijom od države koja ne postoji, jer da postoji, ne bi živio na prosjačkom štapu i krpio dupe od prvog do prvog, nemao za kiriju i dažbine, oskudjevao i u onim najosnovnijim potrepštinama. Kao hipnotisano magare bleji i odobrava sve što mu se kaže; ili ne odobrava, ali opet, ne buni se, pa mu dođe na isto kao da i odobrava.
I šta jedan normalan čovjek da učini po tom pitanju, nego da izađe na ulicu i uzvikne – LOPOVI, LOPOVI, LOPOVI… Najgore od svega je što bi te u tom slučaju oni ostali, koji mirno šetaju gradom, a koji se ne nalaze u ništa boljem položaju od tebe, proglasili za budalu, možda čak i antidržavnog elementa, nepatriotu, disidenta i rušitelja temelja Republike Srpske.