Utoliko će biti zanimljivije promatrati situaciju u Srbiji kroz prizmu Dodikovog hinjskog posipanja pepelom, glede nepodopštine koju je izrekao prije dvije godine.
Ovu servilnu vratolomiju ulagivanja, iz koje danski reditelj Lars fon Trir može mnogo štošta pokupiti za svoj budući uradak, sprovodi Milorad Dodik već nekoliko mjeseci.
Prvi među (ne)jednakim zapadnodrinskim Srbljem, trčakara tako svako malo do Beograda u formalne, poluformalne, neformalne, i javnosti nepoznate posjete srbijanskoj prijestonici i budistički smireno i uporno ljubi skute Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću. Ovdašnjoj javnosti je to sablažnjavanje nad samim sobom predstavljeno kao „produbljivanje i ojačavanje specijalnih i paralelnih veza sa maticom Srbijom“.
Istinabog, nije najjasnije kako će Dodik „produbiti“ i „ojačati“ išta osim svoje političke opstojnosti, tako što sjedi pored Tomislava Nikolića na čitajućoj probi studenata akademije umjetnosti – odsjek gluma? Neće biti bolje niti jednom stanovniku Republike Srpske od toga što njen Predsjednik sluša tinejdžere kako uvježbavaju svoje monologe za predstavu „Solunci govore“. Srbija je i zvanično digla ruke od ulaganja u RS. Ta, Vučićev ministar Krstić je i zvanično rekao čelnicima RS da su svi zajednički projekti „na čekanju“ zbog nedostatka materijalnih sredstava. Pa, ovo neka shvati ko kako hoće.
Ali, objektivno, šta boli Predsjednika Dodika zadnji dio leđa za ulaganja u Republiku Srpsku? Čovjek ide u Srbiju ne bi li izgladio onaj „nesporazum“ o kome se ćuti od polovine maja 2012.
Morfijusova vremena
Oni boljeg pamćenja sjetiće se, kao kroz maglu, kako je prvi čovjek RS nazvao Tomislava Nikolića i prateći mu SNS. Bješe to, ne sjeća se više ni Milorad ni narod, nekakav skup. Čini mi se predizborna konvencija. Nekakvom Borisu Tadiću. Nekom marginalcu, valjda, koji je zakupio beogradsku „Arenu“, pa tu nešto lupetao u nadi da će da (p)ostane Predsjednik Srbije. I sad ne znam najtačnije, ali je neko na silu doveo Milorada Dodika i pod prijetnjom smrću mu naredio da izgovori sudbonosni živopisno-politički opis. Bog snova i snoviđenja, Morfius, skriva sve tajne.
Volio bi Milorad više od ičega da je sve to bio samo san. Ali nije. Nego se sve prometnulo u jednu dvogodišnju dnevnu moru koju on živi svakog dana, svakog sata. Podržao je tada Milorad euforično Borisa Tadića, već viđenog novog/starog predsjednika Srbije. Podržao je svog, navodno velikog prijatelja, sa kojim se lomatao od Banjaluke do Beograda, preko Pala. Podržao i zajebucnuo se!
Imali su njih dvojica i slatkih zajedničkih snova. Ooo, kako ne! Bili su to sni sazdani od mostova preko Drine, hidrocentrala, brzih puteva i još bržih pruga. Jednom riječju, postojali su svi preduslovi da Republika Srpska postane skoro pa dosanjana Srbija. I ne, nemojte reći da nije. Doduše, nije baš nekih dimenzija i epopeičnosti, ali zlatnim slovima u povijesti će ostati upisano da je plod ljubavi Dodik/Tadić otvaranje Osnovne škole „Srbija“ na Palama. Donio je Boris Miloradu istorijsku Srbiju u RS, kao što je obećao, a onda par godina poslije otperjao u istu tu istoriju i ostavio Dodika na povijesnoj balkanskoj vjetrometini. Ovdje je nužno zapaziti kako isti Boris Tadić više nije član DS-a, koji je u rasulu, nego marginalna politička ličnost koja osniva neku ad hoc stranku. Eto, takva je sudbina zadesila Borisa.
Vozdizanje Demijurga
U tom svjetlu, posve je normalno što Predsjednik Republike Srpske, kao promrzla djevojčica sa šibicama, trči pod skute Aleksandra Vučića, koji se u manje od godinu dana od političkog autiste preobrazio u balkanskog Demijurga koji drži u političkoj, medijskoj i ekonomskoj šaci cijelu Srbiju, dok sa drugom, otvorenom pesnicom, razdragano maše susjedima i Evropskoj Uniji.
Prvi zamjenik premijera Srbije ocijenio je da mu je ova titulica neprijatno mala i beznačajna i odlučio je, u svoje ime i ime „penzionisanog“ Predsjednika Tomislava Nikolića, izaći 16. marta na izbore, da pokupi resto vlasti, đora se sa Ivicom Dačićem za fotelje (ako ovaj potonji bude dobar) i nastavi sa selektivnim hapšenjima i mlataranjima praznim obećanjima, koje građani Srbije još uvijek „puše sve u 16“.
I ne misli naš Mile da je gospodar Vučić neko zlopamtilo. Ne, predobri Vučić je odavno zaboravio sve Miloradove uvrede i političke eskapade na račun SNS-a. A, ako ćemo pravo, svi znaju da su Dodikove otrovne strelice bile upućene Aleksandrovom, u predsjedničkoj fotelji uspavanom političkom ocu Tomislavu Nikoliću. Iz te perspektive, Vučiću se smije brk na dobranu istinu koju je Dodik izrekao na račun njegovog političkog ćaće.
Svrbi Milorada to što od svih mafijaša, tajkuna i kontroverznih biznismena, gospodar Vučić hapsi samo Dodikove hababe. Ili se to samo čini Predsjedniku Republike Srpske, ili mu je podosta jarana sa one strane zakona. Kako god, tek, Vlasnik Zekstre i predsjednik fudbalskog kluba Partizan, Dragan Đurić, te tajkun No 1 Miroslav Mišković su bili iza brave, a vrijeme (i srbijansko pravosuđe) će pokazati hoće li se tamo vratiti na duže vrijeme.
Let iznad tajkunskih okova
Treba to što prije zabašuriti. Narod u Republici Srpskoj treba što prije zaboraviti grljenje i ljubljenje Milorada Dodika sa narečenim dvojcem. Treba gurnuti u amnezijski raj i fakat da je KK „Igokea“ zapravo franšiza KK „Partizan“. Zaboraviti da je Mile slavodobitno prodao Robnu kuću „Boska“ drugaru Đuriću… Ima toga na pretek za zaborav.
Ima na pretek, a vremena je malo. Treba ubijediti Vučića, čiji će SNS uz sav svoj diletantizam dobiti minimum 40% glasova 16. marta, da je baš Mile prava i istinska snaga koju gospodar Vučić treba podržati na oktobarskim BiH izborima. I koliko god se to činilo nemoguće i u ovakvim okolnostima suludo teško, da vam kažem, uspjeće Mile. Stari je to igrač.
Jer sa ovakvom opozicijom, i Vučić, nekadašnji „politički pobačaj“, će ga zavoljeti.
A opozicija u Republici Srpskoj? Treba li tu nešto napisati? Treba li reći da oni tihuju, nadajući se kako će doći Vučić i riješiti stvar?
Uloga seoskog đaka
Sve su to pusti sni, koje sniju Bosić, Čavić, Ivanić i resto ekipe. Ne znam da li je tim ljudima iko rekao kako je Vučiću Republika Srpska malo ispod trinaeste rupe na svirali, a i kad pronađe tu rupu, priča samo sa iole relevantnim sagovornicima. Čitaj, Miloradom Dodikom.
Iskreno, opozicija u Republici Srpskoj liči na uplašeno seosko đače, koje se prvi put spustilo u čaršiju na doškolovavanje. Pa, sve gleda po svjetini i šarenim izlozima, a ništa mu nije jasno. Onda ta opozicija, onako u strahu, više od toga da će doći na vlast, nego da će izgubiti izbore, telali okolo kako će pokazati, „kad dođe vrijeme“, Dodiku zube, a Vučiću raširene ruke.
Milorad se uopšte ne plaši proteze krezubog seoskog đaka, a Vučić ne registruje na političkom radaru postojanje istog.
Stvar je jasna. Dodiku preostaje samo da se posipa pepelom po glavi (što virtuozno radi), i da, eventualno, ako dogori do nokata, i on uhapsi nekog svog tajkunčića u narednih par mjeseci. Ostatak vremena, do oktobarskih izbora, upražnjavaće svoj omiljeni hobi – Napucavanje opozicije do besvijesti.
Vučić će postati apsolutni vladar Srbije, a narod srbijanski će starom dobrom naknadnom pameću, iz dana u dan, postajati svjesniji koliko se zajebao, glasavši za najobičnijeg diletanta u medijskoj koži Demijurga.
A, opozicija u Republici Srpskoj? Koja crna opozicija????
Ali, kao i svaka dobra bajka, i ova, vidimo, ima srećan kraj. Svi junaci su na kraju živjeli svojim supersoničnim životima, dugo, bogato, zdravo, srećno i bahato.
A, stanovnici kraljevstva Republika Srpska? Pa, oni ne žive u bajkama. Oni žive od bajki.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar