Civilizirane osobe to valjda umiju kontrolirati, ne zaborave isključiti bušilicu prije nego zapale džoint. Jedan maleni crveni žižak razuma ostane im svijetliti u zamračenoj svijesti i upozoravajuće zatreperi ako pretjeraju. Nema, istina, ni u Americi puno onih s tako odraslim i zrelim navikama, ali je vlast svejedno zaključila kako bi vrijedilo riskirati. Ima li smisla jednaku stvar učiniti i u nas, upitat ćete se vi ovdje neizbježno? Našao sam se prije neku večer u jednom društvu sasvim usamljen u mišljenju kako je bolje ne zajebavati se s time, a argument mi je, za početak, bio sljedeći. Treba li zaista jedan narod, u kojemu neiskorijenjivo živi tragična zabluda kako vozač koji popije ima bolje reflekse, još i pogubni eksperiment s canabis sativom?
“Pa, dobro”, predložio je na to netko bojažljivo, “možda da pokušamo samo u medicinske svrhe?”.
“Medicinske svrhe?!”, zavikao sam zaprepašteno. “Ti bi u zemlji gdje je svaki drugi građanin otišao u invalidsku penziju legalizirao marihuanu u medicinske svrhe? Koji je smisao toga? Dozvoliš li je samo teškim bolesnicima, tko će ti uopće ostati?”
Što je bilo s činčilama
Da ovdje dopuste travu za medicinsku upotrebu, nagađam kako bi najkasnije za pola godine Svjetska zdravstvena organizacija zabrinuto primijetila da je broj oboljelih od karcinoma u Republici Hrvatskoj tajanstvenim slučajem porastao za cijelih dvije tisuće posto. Svi bi imali dozvolu za kupovinu. Pa i da nemaju dijagnozu crno na bijelo, dokument koji je izdala nadležna liječnička komisija, Hrvati bi se snašli za drogu, barem na tuđe papire. Vidio sam više nego jednom kakva razdraganost u narkomanskoj zajednici zavlada ako kojemu od njih otac dobije rak. Lucky bastard! U njega je vazda dernek. Svi se živi pucaju tatinim morfijem.
Ne, dragi prijatelji, koliko god se inače trudim biti slobodouman, legalizacija lakih droga nije za povodljive budalaše poput nas. I pritom se toliko čak i ne bojim da ćemo neoprezno zaglaviti u ovisnosti i pušiti četrdeset džointova dnevno, koliko strepim od druge pojave koja u našeg svijeta izaziva neobuzdanu žudnju s drhtanjem i vrtoglavicom. Trava bi nas Hrvate, nepromišljene i djetinjasto pohlepne, privukla prilikom za brzu zaradu, a to je uistinu naša prava droga, to je supstanca kojom se nezasitno razvaljujemo, premda se još nismo oporavili od prethodnih planova za instantno bogaćenje.
Spomenete li im legalizaciju trave, možda samo jedan od petorice Hrvata bi se oduševio mogućnošću da slobodno smota i zapali. Ostalu četvoricu uzbudio bi biznis i odmah bi na komadu papira skontali kako će na dva hektara oranice već od druge žetve svaki zaraditi deset milijuna dolara. Bistri kakve ih je Bog dao, oni bi, naravno, legalnu marihuanu prodavali po cijeni koju doseže ova današnja ilegalna, ni ne pomišljajući kako njihova poljoprivredna kultura, u času kad je svi budu slobodno mogli saditi, već po prostom zakonu ponude i potražnje, vjerojatno neće biti skuplja od matovilca. Toga naoko beznačajnog detalja sjetili bi se, dakako, prekasno.
Jasno mogu vidjeti kako bi nas trava upropastila gore nego je ijedna druga droga ijednog narkomana koji je ikada živio. Ne znam sjećate li se kako je prije petnaestak ili dvadeset godina u nas bio veliki poduzetnički hit uzgajati činčile. Među Hrvatima koji fantaziraju o ekspresnoj lovi povjerljivo se šaptala informacija kako je to upravo besramno unosno, a kako s povjerljivim podacima te vrste obično ispadne, za to je saznalo previše njih. Po svim garažama i šupama cijukale su činčile očajno grebući kaveze. Nakotilo ih se u količini da ih nikakva krznarska industrija nije mogla otkupiti i ne bi me čudilo ako je koji od tih simpatičnih glodavaca naposljetku završio u gustom umaku a la wild, s domaćim njokima.
Bacanje džointova
S marihuanom bi se, procjenjujem, dogodilo jednako, samo u mnogo većim razmjerima. Naš bi narod, uspaljen na pare, odmah krenuo bjesomučno preoravati pšenicu i suncokret i čupati vinograde, voćnjake i maslinike. Po svim raspoloživim poljoprivrednim površinama zasadili bismo valjda pedeset milijardi stabljika. I to bi niklo u vražju mater. Rekordan urod. I tada bi nastupio potpuni užas.
Kad bi u nas legalizirali marihuanu, idućeg proljeća imali bismo prosvjede domaćih proizvođača indijske konoplje. Napušeni seljaci bi kombajnima i traktorima blokirali autocestu i lijeno se ljuljali na “get up stand up, stand up for your right”, tražeći od Ministarstva poljoprivrede da im isplati obećane poticaje, ili štetu zbog elementarne nepogode, ili zajamčenu otkupnu cijenu od sedamnaest kuna i trideset lipa po kilogramu. Drogirani predstavnik seljaka crvenih bi očiju cuclao slinavi džoint i otpuhivao u kameru, i naizmjence cmizdrio i histerično se kikotao, objašnjavajući kakva je sramota da se u Hrvatskoj prodaje nekvalitetna uvozna trava, dok mnogo bolja trava naših proizvođača, od kojih su, naravno, mnogi hrvatski branitelji i invalidi Domovinskog rata, nepožnjevena trune na njivama. Prosvjed bi završio ogorčenim bacanjem tisuća bijelih džointova na Markovom trgu.
Ta marihuana, upamtite što ću vam reći, bi nas totalno razvalila.
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista