Dokumentarni film „Novi život“, autora Dude i Faruka
Sokolovića premijerno je prikazan prije dva dana u banjalučkom
Multipleksu Palas. Film prikazuje životnu priču Milana i Smilje Vidović,
iz Međeđe kod Kozarske Dubice koji su nakon tragičnog stradanja
26-ogodišnjeg sina Slobodana odlučili darovati njegove organe i spasiti
život petoro ljudi iz Tuzle i Banjaluke. Sa ljudima koji su dobili
organe njihovog sina ostali su bliski prijatelji, posjećuju se i druže.
Zajedno se sjećaju Bobe…
Milan Vidović rekao je da je odlučio da daruje organe svog sina
onima kojima je pomoć potrebna u trenutku kada su mu doktori rekli da
njegov sin nema ni jednu šansu da preživi.
„Bio je to momentat u kome smo morali spasiti šta se spasiti može,
kao kada se utopljenik hvata za slamku. Predložio sam porodici doniranje
organa i oni su prihvatili. Rekao sam doktorima da nemam nikakve uslove
prilikom doniranja, samo da upoznam te ljude koji prime organe mog
sina“, rekao nam je Vidović.
Smilja Vidović, Slobodanova majka rekla je da joj je taj čin ublažio bol zbog tragično nastradalog sina.
„Osjećam da moj Bobo još živi, ne osjećam da sam ga skroz izgubila.
Kada se čujem sa njima i kada mi dođu u posjetu, mnogo mi je lakše da
prebolim nego da nemam ništa od njega. Ne daj Bože da se ikome nešto
slično desi, ali ako se nađu u sličnoj situaciji svima bih preporučila
da se odluče na ovaj čin”, rekla je majka tragično stradalog mladića.
Porodica Vidović
Ovaj dokumentarni film je snimljen u produkciji Mebius filma i
Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje. Producentkinja i jedan o
autora filma Duda Sokolović posljednje tri godine radi
na dokumentarnim filmovima, kako bi javnosti predstavila dobre priče
koje su svuda oko nas i koje vraćaju nadu u ovu zemlju.
Više od 30 dokumentarnih priča koje su snimili govore da u svim
dijelovima BiH žive ljudi koji su ostali ljudi, prijatelji, humani,
iznad podjela, iznad mržnje, iznad mraka svakodnevnice Bosne i
Hercegovine. Duda Sokolović je rekla da je jedna od najdirljivijih priča
sa kojom su se susreli u dosadašnjem radu priča kojom se bavi
dokumentarni film “Novi život”
Sokolovićeva je objasnila da je njihov izbor pričanje priča koje
daju perspektivu životu u ovom prostoru, koje daju šansu našoj djeci da
ostanu ovdje živjeti i pronađu neku ljepotu života. Objasnila je da je
te priče je vrlo lako naći, jer kod nas ima mnogo dobrih i humanih
ljudi.
NIKO NIJE PITAO ZA VJERU ILI NACIJU
U ovoj realizaciji ove priče učestvovali su mnogi ljudi, a jedan od njih je i Mirko Stanetić,
doktor Kliničkog centra Banjaluka koji je istakao da čin porodice
Vidović treba biti podstrek svima nama kako bismo razmišljali o
rješavanju tog problema. Sa ove tačke gledišta ponosan je na rezultate
akcije transplantiranja organa Slobodana Vidovića.
„To je bila udružena akcija velikog broja zaposlenih na Kliničkom
centru, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva zdravlja i
naravno kolega iz Tuzle. Bilo je potrebno da se za vrlo kratko vrijeme
stigne u Tuzlu, za šta sam ja mislio da je nemoguće. Tada sam vidio da
je sve izvodljivo ako postoji dobra volja. Niko nije pitao za vjeru,
naciju niti bilo šta drugo, bila je želja da se to uradi na
najispravniji mogući način. Tada sam bio ponosan i sada sam, a to mogu
reći u ime svih koji su učestvovali jer smo uradili nešto što je tada
bilo gotovo nezamislivo. Cijela organizacija akcije trajala je nekoliko
sati“, objasnio je Stanetić i istakao je da politika i svakodnevna
zbivanja padaju u vodu kada se naiđe na ovakve životne prepreke.
Stanetić je rekao da je siguran da bi ovakvih slučajeva, donacija,
transplantacija i spašavanja ljudskih života bilo mnogo više da smo u
prilici da se u BiH dobro organizujemo.
Darko Golić, doktor Kliničkog centra Banjaluka kaže
da je slučaj porodice Vidović kod nas izuzetno rijedak i da je vrijeme
da se svi uključimo i pomognemo pri pravljenju koraka naprijed, kako
političke tako i vjerske institucije mogu da pomognu.
„Podaci iz literature kažu da na jedan krevet u intenzivnoj njezi
imamo jednog moždano mrtvog tokom godine. Banjaluka ima 20 takvih
kreveta, što znači da trebamo imati minimalno 20 pacijenata koji su
kandidati za transplantaciju. Problem je u ministarstvima koja su
razjedinjena i nemaju adekvatnu transplantacionu politiku, nemaju
odvojena sredstva za transplantacionu medicinu koja je izuzetno skupa i
sve to pada na pleća zdravstvenih ustanova”, kaže Golić.
Objašnjava da u BiH nema donorske mreže i zajedničke liste, a sve to treba da “pogura” Ministarstvo zdravlja.
“Ljekari su tu najmanji problem, oni će da odrade svoj dio posla.
Vrijeme je da se pokrene šira šira društvena akcija kako bi se građani
uključili u akciju doniranja. Mislim da naše političare trebaju
ujediniti muka i patnja naših pacijenata. Ako je Evropa napravila
donaciju organa bez granica, nema razloga da i mi to ne uradimo”, ističe
Golić.
Halima Resić, doktorica i predsjednica “Donorske
mreže” kantona Sarajevo rekla je da je BiH država s najvećim brojem
dijaliznih pacijenata u regiji. Objasnila je da imamo stručnjake, ali
ne i organizaciju koja bi pomogla u ovakvim situacijama.
“Donorska mreža je formirana na nivou BiH kao nevladina organizacija
i nema taj učinak zdravstvenog sektora. Trebali bismo imati jedno
zajedničko ministarstvo zdravlja i jednu zajedničku krovnu instituciju.
Ovakve životne priče su ono što daje poruku i tjeraju ljude na
razmišljanje. Nažalost, nema političke volje za krovne institucije”,
rekla je Resićeva.
Premijeri filma su prisustvovali i ljudi koji su prošli kroz
transplantaciju, a jedan jedan od njih je rekao rečenicu koja je
dodirnula sve prisutne: “U meni kuca srce drugog čovjeka”.
Svi učesnci promocije su se složili da je potrebna šira društvena
akcija medija, medicinskih institucija, politika, religija i drugih da
se uključe da bi građanima ove zemlje približili humanost doniranja
organa. BiH na taj bi način napravila korak koji joj je jako potreban,
korak koji bi mogao da spasi brojne živote građana ove zemlje.