– U nama susjednom Stocu ste, na “Slovu Gorčina”, dobili prvu književnu nagradu – i to za zbirku pjesama “Opservatorija Varšava”. U kakvom sjećanju vam je to ostalo, s obzirom da vas danas svi više znamo po svemu drugom nego kao pjesnika?
– Pa, ja zapravo i danas pišem i objavljujem pjesme. Posljednju poetsku knjigu, “Izabrane pjesme Nane Mazutha”, pretprošle godine objavio sam na Cetinju, a ove godine u Beogradu. Ali da, nekako je prirodno da se o tome malo zna. O pjesmama i pjesništvu se u nas općenito malo zna, osim ako se čovjek jako ne potrudi da ga sredina percipira kao važnog pjesnika. A ja vam se, znate, baš nešto naročito i ne trudim da me sredina percipira ovako ili onako. Kada bih mogao birati, a ne mogu, najdraže bi mi bilo kada ne bi ni znali za mene. Tačnije, najdraže bi mi bilo kada bi Miljenko Jergović bio poznati pisac, ali kad ljudi ne bi znali da sam upravo ja taj Miljenko Jergović. A što se Stoca tiče, bio je to 1987. jedan lijep gradić, jedna divna čaršija, samo što ja u to vrijeme nisam imao oči da ga takvim vidim. Bit će potreban rat, pa da u sjećanju vidim kako su neka mjesta bila lijepa. Inače, te jeseni u Stocu sam upoznao Adema Čejvana i Zuku Džumhura. Po tim ljudima najviše pamtim “Slovo Gorčina”.
– U nekim romanima ste, poput “Dvori od oraha”, pominjali i Hercegovce, kao i neka mjesta iz istočne Hercegovine. Čuli smo da ste u vojsci poznavali nekog Trebinjca. Kao portal “Moja Hercegovina”, logično je da u svom radu najviše pišemo o ovoj regiji, zato nas zanima da li imate uspomena i sjećanja vezanih za ovaj dio Hercegovine?
– Nije to tek neki Trebinjac, nego današnji iguman manastira Visoki Dečani, otac Sava Janjić, čije je građansko ime bilo Dragan. On mi je bio najbolji drug i supatnik u kninskoj kasarni. I danas često na njega mislim, povremeno se čujem, i rekao bih da je on jedan od onih prijatelja koje čovjek ponekad ima, a da se s njima često ne viđa, ali ih smatra pouzdanijim prijateljima od onih koji su mu tu blizu. Što se tiče istočne Hercegovine, prvo što se sjetim jest zadnje putovanje vozom prema Dubrovniku, u ljeto 1974, kada se ukidala pruga. Moji su bili željezničari, djed, pradjed, a i majčin ujak je radio na željeznici. On je u to vrijeme bio jedini živ, pa nas je poveo na to posljednje putovanje. Imao sam osam godina, i bilo mi je savršeno jasno da sudjelujem u nečemu važnom. Kroz prozor motornog voza, jer ta pruga i nije bila elektrificirana, žudno smo po posljednji put gledali predjele uz prugu. I nikad više. Mislim da je istočna Hercegovina mnogo izgubila ukidanjem te pruge, kao što je, recimo, Trebinje mnogo izgubilo s napadnom na Dubrovnik iz 1991. Naravno, nije fraza reći ni da smo svi mnogo izgubili kada smo jedan svijet zamijenili drugim. Ali sad je kasno da se o tome na taj način govori. Pokušavam nadoknaditi gubitak tako što prilično često dolazim u Trebinje. Čak nekoliko puta godišnje. Naime, moja žena je iz Konavala, pa kad god smo kod njenih, mi se zaputimo u Trebinje, na pijacu, na kafu pod platane, pa u Staru Hercegovinu na ručak. U Trebinju smo se svaki put nalazili s ocem Goranom Spaićem, dubrovačkim parohom, još jednim važnim životnim prijateljem, ali on danas službuje u Londonu, tako da nam je u Trebinju sad malo pusto bez njega. Umjesto da se družimo, mislimo o odsutnima.
– Posljednji podaci koje imamo govore o veoma niskom nivou opšte pismenosti, i kod đaka u Srbiji i kod đaka u Hrvatskoj. Šta to znači za vas kao pisca, koji je sasvim sigurno jedan od najčitanijih u ove dvije države?
– Pitanje “opšte pismenosti” dramatično je otkad pamtimo. Djeca su naprosto nepismena, a onda od nepismene djece narastu nepismeni ljudi. Tako je bilo prije četrdeset godina, tako je i danas. Iako, takvi ne bi čitali književna djela ni da su pismeniji.
Miljenko Jergović: “Od nepismene djece narastu nepismeni ljudi”
– Na vašem portalu Jergovic.com donekle stičemo uvid koje knjige čitate, ali zanimalo bi nas nekoliko naslova koje biste preporučili našoj publici, a da o njima niste pisali?
– To je dramatično teško pitanje. Mnogo toga bih ja mogao preporučiti, ali ne znam kakva je od toga svrha. Recimo, čini mi se da bi čovjek koji živi u Hercegovini, pogotovo istočnoj, trebao čitati romane i pripovijetke Mirka Kovača. Sve što je ovaj pisac napisao. Ono što je Ivo Andrić za Bosnu i za duhovni, geografski i povijesni pejsaž te zemlje, to je Mirko Kovač za Hercegovinu. Ta naša pokrajina nije imala pisca kojeg bi s više prava mogla smatrati svojim rođenim. Onda pada mi na pamet jedan danas skoro i zaboravljeni sarajevski pjesnik, rodom, odrastanjem i koječim drugim iz istočne Hercegovine. Zvao se Brato Pavlović. Njega vrijedi čitati.
– Sa Markom Vidojkovićem ste prošli cijelu bivšu Jugoslaviju, vidjeli smo vaš film. Na šta se danas ljudi najviše žale i za čime iz te bivše zemlje najviše žale?
– Za redom koji je postojao u Jugoslaviji, te za onim ljekovitim utiskom da je svaka sljedeća godina bila bolja od one prošle. Iako, najviše se, zapravo, žali za vlastitom mladošću.
– Da li vi možete odgovoriti u čemu je tajna čitanosti vaših knjiga u svim bivšim jugoslovenskim republikama?
– Ja svojim smatram cjelokupno područje jezika kojim upravo komuniciramo, a koji slobodno možete zvati kako god vam je volja. Osjećam se kao pisac cijelog tog prostora, pa možda me zato ljudi i čitaju.
Tekst preuzet sa portala Moja Hercegovina