Mi Hrvati i kada smo veliki – radimo protiv sebe! Mi Srbi kada smo mali i tuđe nam je premaleno! Mi Bošnjaci i kad ne volimo, svoju sliku ljubimo! A pogledaj kako se Hrvati za svoje znaju založiti! A vidi kako Bošnjaci znaju biti zajedno! A tek Srbi, oni nikad ne spavaju, a kada spavaju sami sebe sanjaju. Svi Hrvati su ustaše, svi Bošnjaci su balije, svi Srbi su četnici, jednako misle i imaju jasan „samoljubivi“ cilj! Ima i podkategorija: neokomunista, neotitoista, fašista raznih fela, fundamentalista, radikalnih ateista i sekularista, islamofoba, masona, pedera, špijuna i tuđih pijuna, plaćenika i mlaćenika prazne slame, udbaša i političkih kvorumaša, izdajnika, fukare, smutljivaca i… onih pride kojima su razni šejtanski uroci zavladali dušom.
Dokle će trajati taj neslužbeni popis stanovništva i kućanstva u BiH? Sve dok čovjek sebe iz samoga sebe ne izgna.
Ovo je ujedno, više-manje, standardna verbalna jednadžba nacionalnih reprezentacija baba narikača iz redova tri naroda BiH, okupljenih na subotnjoj kafi/kahvi/kavi gdje se čiste od buha istine koje su uvijek apsolutne i generalizirajuće. Svi za sebe misle da su najgori (postoji i verzija da su svi najbolji, ali to je drugi kut gledanja i umjesto kahve uključuje subotnju degustaciju mehke rakijetine), a onaj drugi je vazda prepredeniji, mudriji, organiziraniji, spretniji, spremniji, ujedinjeniji, odlučniji, skriveniji, jedinstveniji…
Obmanjujuć i neobičan je to put – od samonegiranja do ironične afirmacije drugoga, od melankoličnog samoumanjivanja do ekstatičnog hiperuvećavanja drugoga i na koncu opasnog generaliziranja. Narodi BiH su, s obzirom na količinu pretrpljene ratne tragedije, neki su više, a neki manje, kolektivno traumatizirani. A počesto su oni koji drže govore nad grobištima žrtava rata upravo i huškači novoga. Sva ta političko-društvena halabuka koja nas svakodnevno truje preko medija nije ništa drugo nego mahanje rukama utopljenika. On ne traži da ga se spasi, već, radeći buku svojim histeričnim vikanjem sije strah, a zanos mu ovisi o količini jauka koje uzvratno čuje. Što više tuđe patnje, to je posao uspješniji.
Treba nam dijeta
Ne slažemo se da je Bosna i Hercegovina po političkoj i društvenoj situaciji kao Palestina. Isto kao što se ne slažemo da su Bošnjaci jedini europski narod koji nema svoju državu, jer, šta je onda ta Bosna i Hercegovima, pobogu. Nije li Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj su oduvijek živjele nacionalne i vjerske različitosti. Više ili manje – uvijek je bila to što je i sada.
No, uvjereni smo da u Bosni postoje indijanski rezervati – pale se vatre, plešu se obredni plesovi i pije se vatrena voda od koje čovjek poludi. Ima tri plemena, razlike su u ratničkim bojama na njihovim licima i u tome kako se odnose prema Nebu: proklinjući ga jedni zavijaju kao vuci, jedni kao pseta, treći kao hijene. Jedni drhću od straha, drugi od srdžbe, a treći od obijesti. Onda se opet okupe i zajednički svađaju oko nekog bivola koji je previše mahao repom te je upravo izbačen iz nekog plemenskog saveza – ne bi li ga na kraju raskomadali i pojeli, svako za sebe.
Trebalo bi napokon od njih okrenuti glavu kao što okrećemo glavu od nametljivog alkoholičara u tramvaju. Nije li to jedino što dostojanstven čovjek u zlovremenu može učiniti? Ugasiti televiziju i upaliti svijetlo. Čuvši da je se nešto strašno i grozno događa, ili da je pred nama katastrofa, rat ili sukob (što je sve prisutnije u medijima) istog trena postajemo uznemireni. Tada se počinjemo zatvarati i samosažaljevati, a uznemirenost se pretvara u depresiju i autodestrukciju. Nasuprot tome, okrivljujući za svoje probleme nekog drugog, uznemirenost se pretvara u eksplozivni bijes i mržnju.
Treba nam dijeta: od medija, od nacionalnih narikača, vračeva, vampira, vođa, klanja, nabijanja na kolac, kostura, prijetnji, plakanja, žrtvoslovlja, ustaša, četnika, partizana, balija… jer na koncu samo je ljubav ta koja, nakon zločina, kostima žrtava može biti meka postelja. Samo narastujuća ljubav može izgraditi nešto optimistički novo.
Crvenfesići – džuboks u fildžan rezervatu
Dakle, preporučivši dijetu, treba naći neku drugu zanimaciju umjesto gledanje televizije i čitanja internetskih stranica punih bijesnila i histerije. Ja ću, primjerice, uskoro otvoriti turistički biro – da zaradim za autobusnu kartu prije nego nastupi konačni bosanski kijamet. Jer, nakon medijske kontaminacije sve me više zahvaća strah da plemena ne mogu zajedno, poludit će od vatrene vode i tolikih obrednih šamanskih plesova, i ćerati će se jopet dok jedni drugima ne ućeraju. I onda će doći kauboj koji će oko rezervata postaviti žutu traku na kojoj piše: mjesto zločina, forenzika u tijeku.
Dakle, ovako zamišljam taj indijanski bosanski rezervat u mojem dijelu državnog fildžana. Uz mene će na turističkoj tabli, , koja određuje pripadnost spolu, rasi i naciji, umjesto crvenokožac stajati crvenfesić. Glumit ću bega u indijanskom rezervatu. Od mene se ionako očekuje da budem živinče pa šta ne bi na tome i zaradio.
Želio bi netko da od nas sviju napravi majmune – daš nam bananu, a mi počnemo skakati. Daš nam još jednu, a mi se počnemo trljati o rešetke kaveza od miline. Daš nam treću, a mi uginemo od prejedanja jer ne znamo kada stati. Ili, ubaciš u nas jedan euro, a mi za Bajram pjevamo Hanku Paldum, ubaciš u nas dva eura a mi pjevamo Himzu Polovinu. Onda netko udari nogom u taj ljudski fildžan džuboks koji se zove Crvenfesić pa se, zavisno tko je opalio nogom, čuje francuska, srpska, saudijska, nizozemska, iranska, hrvatska, njemačka, austrijska… himna. Na koncu očekujem da me pipaju japanske, turske, američke i britanske turistkinje i čude se zašto smo narod sa licem od voska.
„Da bolje gorimo kada za to dođe vrijeme!“ Eto, ja bi im upravo to odgovorio. Kada malo porazmislimo, ne pozdravljaju li naši hercegovački stećci upravo poput Indijanaca – šaka otvorena, a ruka gore. Ma, sve već ima u Bosni, ništa ne treba izmišljati. Nema više merhaba, jok, novi pozdrav će biti merhowgh.
Lajuća upala identiteta
Koliko puta sam, tražeći iskrenog sugovornika među druga dva naroda u Bosni, a koji me neće opterećivati svojom prenaglašenom nacionalnom samosvojnošću i ekskluzivizmom, naoko neodređeno priupitao: „Dobro, Hrvat je ili Srbin je, ali kakav je…“ Odgovor koji me je upućivao da je pogodan za dijalog vazda je bio: „Ma jest Hrvat, ma jest Srbin al’ on ti je i Bosanac, i to onaj pravi, s dna kace.“
To bi ujedno značilo potvrdu da ću se susresti sa čovjekom koji je pohvaljen bosanstvom kao nečim što nije nacionalna odrednica već ukras i što meni, izjašnjenom Bošnjaku, nije suprotstavljeno i nije pokudno, već me s njime povezuje. S druge strane – čuo sam da se kaže bosanski Hrvat i bosanski Srbin – a nikada nisam čuo da netko kaže bosanski Bošnjak. Da ne ulazimo u orijentalnu filologiju koja bi trebala dokazati da su nekad svi bili Bošnjaci ili da je riječ o jezičnoj izvedenici jednog te istog – od oka bih intuitivno zaključio da je to tako jer se u bosanstvo Bošnjaka ne sumnja ni trena te je posve nepotrebno izvoditi dodatne pridjevke ispred tog nacionalnog imena.
Međutim, čini se da nas samo čudo Božje može spasiti od novih sukoba i dijeljenja, a to nije nimalo obećavajuće bez obzira na to što je Bog Svemoguć. Jer, poznato je, što i koliko to želiš to ti Bog daje. Pa pripazi što želiš. A podosta bosanskih Srba žarko želi RS nauštrb države BiH. Ili, još jasnije, što se Bošnjaka tiče, neće ti Bog pomoći ako si sam ne pomogneš. Eto primjera: Garašanin, Jukić, Knežević… historijske ličnosti koje neki na različite načine koriste ne bi li dokazali em kontinuitet imena Bošnjak em da su svi bosanski Srbi i Hrvati Bošnjaci – bit će da su vrijedni relikti prošlosti (barem u smislu uporišta da Bošnjak nije repa bez korijenja) ali su danas nevalidni i nerealni i nisu argument kojega bi uvažio i jedan Srbin ili Hrvat. Kada se Srbinu i Hrvatu dokazuje da je ustvari Bošnjak (kako je to bilo u Osmanskom Carstvu do nacionalizacije u 19 st.) on jednako reagira kao i Bošnjak kada mu se kaže da je poturica i balija, a u stvari porijeklom Srbin ili Hrvat, odnosno, danas pripadnik nepostojećeg naroda. Dakle, reagira kao grubo uvrijeđen te još huđe i luđe uzvraća istom mjerom.
No, hajte vi to objasnite bošnjačkim opskurnim i samoukim novinarčićima, okupljenim oko obnoć sklepanih svebošnjačkih objediniteljskih institucija, izrijekom posve nepismenim amaterima najgore vrste, infantilnim nacionalistima, a u biti epigonima nekolicine svojih nedodirljivih vođa, pod psećom, lajućom upalom identiteta. Upravo su oni najbolji alibi za ekspanziju srpskog i hrvatskog nacionalizma koji su u svojim strategijama puno ozbiljniji i promišljeniji. Uostalom, ono što se nameće kao mainstream desnica u Bošnjaka, to su, barem kod Hrvata oni koji djeluju na potpunim marginama društva.
O čemu je riječ – pojavom svebošnjačkih institucija tijekom 2012. godine započela je suluda kampanja u kojoj samoproglašene vođe Bošnjaka polemiziraju sa ostalim narodima u 21. stoljeću – oponašajući srpski nacionalizam iz 19. stoljeća. Bošnjački navodni preporod, koji je našao uporište u dijelu institucija IZ-a na teritoriju Srbije kao svojom polazišnom točkom, pa je dobio i pridjevak islamski, cijelo je stoljeće u zaostatku za suvremenim identitetima Srba i Hrvata – kako u njihovim matičnim domovinama tako i u Bosni i Hercegovini.
Posvemašnjim reduciranjem bošnjaštva samo na neke Bošnjake koji su istom bili ili jesu predstavnici vjerske institucije ujedno je napravljena velika šteta vlastitom narodu – svođenje nacionalnog na vjersko. To ujedno, ukoliko ste takve tendencije ne marginaliziraju kao u Hrvatskoj, znači daljnje osipanje Bošnjaka jer naprosto se svi ne osjećaju vjernicima. Uostalom, takav pristup navodne brige za Bošnjake muslimane ujedno je i skrnjavljenje islamskih principa koji ne dopuštaju bilo kakvu nacionalizaciju muslimana. Islam je naprosto univerzalan i objavljen je cijelom čovječanstvu, a ne svebošnjaštvu.
Rješenje
U svakom slučaju, svima im zajedno okrećem glavu i pritom skidam kapu, fes i francuzicu, ma sve, što god treba, sa nadom da neću morati navući šljem na glavu. Iako, ne slažem se da je francuzica ili beretka, ona koju je na glavi nosio Alija Izetbegović, nacionalna kapa Bošnjaka. Kako nešto što se zove francuzica može biti nacionalna kapa Bošnjaka? Dobro, to je poradi slike dede Alije koji pod francuzicom bdije nad svojom nacijom i uči dove. S druge strane, fes je za većinu Bošnjaka odavno postao tek dio nacionalnog folklora. Srbi i Hrvati ga nikad nisu prihvatili jer im je predstavljao simbol turske okupacije.
Doista, nudi se kompromisno, ali korisno i objedinjujuće rješenje: nacionalna kapa svih Bosanaca je šljem. Bosanac uvijek sa sobom mora nositi šljem da mu na glavu ne padne klavir, ministarska šestorka, ormar pun kalendara iz 1942., da mu se ne sruči 1995 Srebrenica na glavu, Daytonski sporazum, ili tajkun sa sto tona privatizacijskog otpada. Može se nekim čudom Bosanac zavrtiti na mjestu, što se često događa kada se igra žmurke, pa poput zvrk hanume sam sebi pasti na glavu i onda od straha uhvati komšiju za vrat ili sam sebi uskočiti u šljem poput skočimiša. Gradska djeca, što su navodno tako fina, u šljemu mogu papati toplu supicu, a seoska djeca se u njega, jer su navodno prosta, mogu i pokakiti. Šljem je tako multikpraktičan da se preporučuje svakoj bosanskoj obitelji, a primjena mu je multietnična.