Samo obratite pažnju na to koliko su pitanja koja ljudi postavljaju apsurdna: Kako da volim, kako da plešem, kako da meditiram? Kako da živim? Apsurdna pitanja… ali ona ukazuju na prazninu, na unutrašnju prazninu čoveka. Čovek sve to odlaže i polako počinje da zaboravlja.
Svako dete zna kako da voli, da igra i kako da živi. Svako dete dođe na svet kompletno, potpuno spremno. Sve što treba jeste da počne da živi. Jeste li primetili to? Ako plačete i malo dete vas vidi, ono će vam prići. Ono ne može da kaže mnogo šta, ono ne može da vas odgovori od plakanja, ali će staviti svoju ruku na vašu. Jeste li osetili taj dodir?
Niko vas više nikada neće tako dodirnuti kao što dete može da vas dodirne – ono zna kako se to radi. Ljudi kasnije jednostavno postanu hladni, grubi. Oni vas dodiruju, ali iz njihovih ruku ništa ne potiče. Kada vas dete dodirne – ta nežnost, mekoća njegovih ruku, sama poruka – ono unese ćelo svoje biće u taj čin.
Svako se rodi sa svim onim što mu je potrebno za život. I što duže živite, to ste sposobniji za život. To je nagrada. Sto kraće živite, to ste manje sposobni. To je kazna.
Osećaj ispunjenosti morate da tražite u sebi. Svakog trenutka morate da posmatrate svoj život, i da odbacite sve ono što vam se čini da je kratkog daha, da je samo delić nečega. To može biti veoma uzbudljivo, ali i da se ispostavi kao nepotrebno. Odbacite to! Udubite se u one trenutke koji vam se možda ne čine uzbudljivim. Večnost ne može biti izuzetno uzbudljiva, jer ono što mora večno da traje treba da bude tiho, smireno. Blaženo, svakako, ali ne i uzbudljivo. Mora da donosi potpuno blaženstvo, ali bez buke. Više kao tišina nego kao zvuk.
Osho je veliki indijski duhovni učitelj ili sanjasin kako je sam sebe nazivao. Od najranijeg djetinjstva bio je buntovan i nezavisan duh,insistirajući na ličnom iskustvu istine više od slijepog praćenja znanja i vjerovanja primljenih od drugih.