Već danima gledam oko sebe ovaj čemer i jad. Posmatram šta se dešava, ili bolje reći ne dešava, i sve više mi raste želja da pobjegnem iz ove države Bosne i Hercegovine, iliti entiteta Republike Srpske, nazovimo to kako god hoćemo. Naprosto, stisne čovjeka nešto u grudima, hoće duša da mu pukne, ne može da se uspokoji – pa to ti je. Gdje god pogled baciš, vidiš samo nepravdu i nepravdu.
Šetam se ja tako jedan dan i razmišljam o ključnoj odluci da li da se bježi ili da se ostaje, kad, najednom, u po misli, uživo mi se prikaza Predsjednik Milorad. Idem ti ja ulicom Gospodskom, kako je mi Banjalučani od milja zovemo, kad kraj mene laganim koracima prođe Mile i nasmiješi mi se. A onda mi dobaci:
– Đesi bolan Erni, kako si, nisam te dugo vidio, šta se radi, ima li kod tebe šta novoga? Kako su ti kod kuće? Ima li posla kakvog kvalitetnog? Ima li se para, kako se živi?
U prvi mah sam pomislio da sanjam, ali kada mi je Miloradova glava počela sve više i više da se približava, a njegove šake krenule u rukovanje, shvatih da sam budan da budniji ne mogu biti, te i ja Predsjedniku dadoh ruku u pozdrav i kroz kiseli mu osmijeh rekoh:
– Zdravo, Predsjedniče Mile. Hvala na pitanju, kod mene sve standardno, borba za preživljavanjem. Nego, kako ste mi vi? Kako kod vas kući, kako žena, kako djeca? Kako na poslu?
– Eh, ne pitaj, reče mi Milorad, sa golemim uzdahom. Kod kuće mi je sve okej, ne mogu da se žalim. Nego, na poslu me mnogo brine jedna stvar, stvar koja se zove Republika Srpska. Mnogo brinem o njoj i, da ti pravo kažem, počeo sam i ružne snove da sanjam zbog nje.
– Uh, baš mi je žao, pa zar je dotle došlo, Predsjedniče Milorade.
– Jeste, Erni, jeste. Sa svih strana me bockaju sa vijestima kako je Republika Srpska u deficitu, kako joj prijeti nestanak. Čak i pojedini mediji i portali bacaju ljagu i na mene i na Republiku mi Srpsku. Govore kako sam lopov i mafijaš, kako me treba u apsanu.
– Zamisli, molim te, ne mogu da vjerujem, zar ima i takvih ljudi i novinara?
– Ima, Erni, ima. Ne pomaže mi čak ni RTRS terapija. Ja okrenem na svoj omiljeni kanal gdje privredu Republike nam Srpske porede sa Japanom, a mene sa Stiv Džobsom, ali kad upalim internet i pročačkam po portalima, ima šta da pročitam – pišu kako je naša Srpska u gorem položaju od Afganistana i da smo čak stotinu mjesta ispod Albanije. Zamisli!
– Ne mogu da zamislim. Nego, recite vi meni, ko tako pogano, Predsjedniče moj, smije da piše o vama, sram ih bilo da ih bude?!
– Bezobraznici, eto ko. Ima tih elektronskih časopisa koliko ti duša ište, nekakve antipatriote koji ljudima oči mažu i dezinformišu ih, šta li
– A zašto to čine i kako im to dozvoljavaš, Milorade dragi?
– A valjda su ljubomorni na mene i moje uspjehe, ko će ga znati. Eh, da mi je da imam vlast i nad tim internetom, sve bih ja njih virtuelno po'apsio, al’ kažu da je nemoguće da ih ukinem, a pravo da ti kažem, ne bi’ se ni usudio, zeznuti su ovi iz međunarodne zajednice!
– A što ih, Predsjedniče, ne hakuješ?
– Kako to misliš, dragi moj prijatelju Erni?
– Pa, fino, platiš nekim hakerima da im prodru u sistem, uvališ im virus i bogteveseli! Na kraju sve to svališ na hakere!
– E, jest, pa da kažu kako sam ja unajmio hakere i zabranio slobodu govora u Srpskoj, te da ovdje nema slobode govora i demokratije. Ma, daj, bježi molim te, ionako imam svojih problema, još mi samo treba da me počnu porediti sa onim Kim Jongom iz Sjeverne Koreje.
– Pa, zar te već ne porede?
– Bogami, još malo, pa i hoće.
– Nego, šta ima loše u tome što novinari lažu da nam je u Republici Srpskoj loše, kad svi znaju da živimo k'o bubreg u loju.
– E, moj Erni, i ti si mi naivan, al’ baš.
– Zašto?
– Pa, u tu priču više ne vjeruje ni Rajko Vasić, a kamoli ja.
I tu nam se konverzacija završila. Milorad je samo odmahnuo rukom i sa uzdahom krenuo putem svoje predsjedničke Palate, a ja sam ostao zamišljen, i dalje se pitajući da li da bježim ili da ostanem u raju zvanom Republika Srpska.