“Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona – statistika” – Staljin
„Sto mrtvih je katastrofa, milion mrtvih je statistika“ – Adolf Ajhman, na suđenju
Citati su čudno jedno. Vidite kao su jedan komunistički lider i jedan nacistički strateg slično doživljavali masovna ubistva. Statistički. Problem je u glavama, reći ćete. Ali i dan danas, 70-80 godina poslije „obični mali čovjek“ slično razmišlja. Nego, otom-potom. ‘Ajmo mi na junaka naše priče.
Nije li najveća uvreda četnikom nazvati ozija Šimunića? Poslije njegovog združenog horskog nastupa sa maksimirskom publikom, u performansu znanom „Za dom spremni“, etiketom četnika bi se jako uvrijedio i hrvatski reprezentativac i vaskoliko hrvatsko pučanstvo. Jer, narečeni Džo Šimunić može biti sve, može biti i ljubitelj ustaštva, reći će vam oni iskreniji, ali ravnogorac – fuj, ne! Nikako!
Ali ako je za Šimunićevo verbalno opštenje sa publikom kriva „vruća atmosfera i emocije“, a za negativne tekstove o njemu „komunistička propaganda“, ako Šimuniću poštovanje iskazuju pravi srpski desničari, a gnušaju ga se građanski liberali i ljevičari srpski, ako Šimunić sluša cajke, kako vele, što naš Džo, dakle, ne bi bio četnik? Jer, šta tu nedostaje za dobrog četnika?
Ogledalce, ogledalce…
Sa druge strane, slučaj „Šimunić“, preciznije, komentari po silnim portalima i društvenim mrežama, kao lakmus papir oslikavaju svo licemjerstvo balkanskih PTSP naroda. Skočio je na Džoa svaki „građanin“ od Kumrovca do Paraćina. Predlažu se zatvorske kazne, linčovanje, pominje se nulta tolerancija, proklinju se ljudi koji su „dopustili ovo“. Sve u svemu, dosada jedna neopisiva.
Ali, uvijek ima Ali – onda se pojavi neki mali Srbin sa velikom tastaturom, koji onako odokativno izračuna kolika je to mjera nacizma u Hrvata i ustvrdi kako Srbi nikada u svojim redovima nisu imali fašističke saveznike. Treba li uopšte napominjati da se mali Srbin krije iza nekog nik nejma i da mu profilnu fotografiju krasi čiča Draža!?
Tu počinje pičvajz nacionalista koji važu, prebrojavaju i porede kosti srebreničke, jasenovačke i vukovarske. Uredno tako sortiraju u svojim umovima DNK materijal i jebu jedni drugima sve po spisku. Opet ništa novo.
Onda postaje zanimljivije. I među „građanima“, nekako, same od sebe počnu da padaju maske.
„Vidite, smrt svakog čovjeka je zločin“, započinje profilna vaspitačica misao, a dovršava je zaključkom da su „četnici bili otadžbinska vojska, a ustaše fašistički koljači“.
Ne ostaje dužna ni dokona domaćica, koja takođe simpatično kaže da je smrt jednog čovjeka zločin, a konac opservacije je „…Srbi su genocidan narod, pogledajte Vukovar i Srebrenicu.“
Nekako stvarno lijepo reče Staljin i savremenik mu Ajhman da je smrt tog jednog, narečenog, toliko spominjanog „pojedinca“ zločin, a ubistvo na hiljade ljudi tek statistika. Ne slažem se ja sa Staljinom i Ajhmanom, ali bake, tetke, teče, ujne, domaćice, vaspitačice, radnici pošteni, poštari, seljaci-težaci…svi se slažu. Nejasno mi je, doduše, da li se slažu sa Ajhmanom ili Staljinom. Ništa zato, nejasno je i njima. Nije im imao ko reći za citate.
I tako komentatori sa punim pravom čestitaju Borisu Dežuloviću i Vedrani Rudan što su smogli hrabrosti da demaskiraju Šimunićev gest, ali nekako na kraju priče zaključuju da je cijeli narod hrvatski genocidan. Računajući i dvoje kolumnista.
Susretao sam se u svom radu, kao i uvažene kolege, sa hipotezama da sam ustaša, četnik, prodana duša, komunista, desničar, ljevičar…sve od istih dokonih web komentatora, samo zbog različitih tekstova. I to je lijepo, mislim da narod izbaci frustraciju kroz tastature.Ali otkuda tako bolesna konkluzija? Kako je moguće da isti „dobronamjerni građani“ i osvjedočeni nacionalisti na kraju nekeko izvuku identične zaključke-postoji fašizam, ali kod onih drugih!?
Zbog licemjerja koje živimo svaki dan!
Čudnovato je, dalje, što ti isti tapšači po ramenu i „borci protiv fašizma na društvenim mrežama“, dakle identična svjetina, nazivaja izdajnikom svakog onog ko ukazuje na bolesnu fašisoidnost folklora srpskih stadiona, sve se transparentima „Nož, žica, Srebrenica“. Nekako, u tim mozgovima, ove potonje parole nisu fašističke, naprotiv. A, eto, Šimunićevo salutiranje je fašistički gest. Ko bi bio srećniji od mene da je Šimunićev gest jedino i najveće fašističko zlo? Ali, nije.
Što Šimunić ne bi bio neki, štaznam, vikend-četnik. Npr. u trenucima opuštanja i relaksacije dok na svom mobitelu poslije Tomsona sluša novu Cecu. Jer svaki narod ima svoga Šimunića. Svaka etnija na ovom prostoru stvara svoje ustaše-četnike. Čista semantika. Ništa više. Potpuno je svejedno kad voz prelazi u vlak, sve dok gazi nacionalnističkim tračnicama.
Sve je divota
Nije lijepo što se tzv. akademska javnost kloni ustaštva i četništva kao Sava Savanović – najpoznatiji srpski vampir, bijelog luka.
Nije lijepo što se ti isti doktori, akademici, docenti nisu uzdigli iznad rulje pa našli za shodno da u posljednjih pedeset godina pojasne narodu ko su i šta su radili u slobodno vrijeme koljači sa kokardom i velikim U na kapama i šubarama. Još je manje lijepo što su mnogi od njih zarad svojih fotelja, koje su i moljci napustili od neprovjetravanja, hranili narod „četničkim mitom“ i „nepravdom izvršenom nad domoljubnim ustašama“. A, grozno je tek što kroz sitni, starački osmijeh, odobravaju „okupljanje mladeži u Čavoglavama“ i emitovanje sporovozne TV truleži znane kao „Ravna Gora“.
Najgroznije od svega je što nekako i ti stari naci-akademici, te „mudre“, duhovne i intelektualne vođe naroda kažu da je ubistvo jednog čovjeka zločin i grijeh sveopšti, planetarni, pa se bace u revidiranje istorije i objašnjavanje zašto je manje zlo npr. klanje u Srebrenici od klanja u Jasenovcu. I obrnuto, dakako, zavisno od tribine. A, kažu da zaziru od Staljina, Ajhmana i statistike!
I stoga ne treba da čudi što 30 000 ljudi skandira „građanski“ fašistički pozdrav, dok su u isto vrijeme hrabri ljudi koji demistifikuju stvarnost od strane tih istih „građana“ malo ustaše, malo četnici.
Zlo nije umrlo, samo je hiberniralo, a sad se kao i prije dvadeset godina budi, goropadi i nadvija nad svima nama.
Četnik ili ustaša, ja ću reći, isto je zlo. Dobri „građanin“ će uzvratiti da to nije isto i sve će ostati stvar semantike. Kao što je Šimunić vijest za dva dana.
Nego, šta ćemo sa akademicima koji tabaju teren za neka nova buduća klanja? U kojima će učestvovati dobri „građani“, braneći mitove i sveteći se. Ili to tako treba. Ja mislim da ne treba.
A vi, mislite li šta? Ili ste na Šimunićevoj FB grupi?