…zato što pojedina zakonska rješenja nisu urađena u skladu sa realnim stanjem i privrednim ambijentom Republike Srpske.
Zakon je doslovno prepisan iz zemalja u okruženju koje ovakve odnose grade već duži niz godina i čija se praktična primjena pokazala kao loše rješenje za status i položaj radnika tih zemalja. Dosadašnja primjena Zakona o radu pokazala je da je donošenje novog zakona neophodno da bi se prezicno regulisala prava i obaveze u odnosima radnik-poslodavac, ali i sindikat-poslodavac.
Ponuđena radna verzija indikretno je isključila bilo kakav oblik granskog ili sektoralnog pregovaranja, te je u tom smjeru dala primat pregovaranju u preduzeću. Spuštanjem pregovaranja u preduzeće isključena je uloga i svrha postojanja granske ili sektoralne sindikalne centrale kao stuba nosioca kolektivnog pregovaranja. Pitanje odnosa budućeg pregovaranja je od suštinske važnosti za definisanje konkretnih prava i obaveza radnika i poslodavca, svih materijalnih i nematerijalnih davanja po tom osnovu. Zbog toga, budući Zakon trebao bi biti precizan u smislu obaveze pregovaranja između granskih sindikata i poslodavaca, u kome bi primat imala primjena granskih kolektivnih ugovora, a ne opštih akata, odnosno Pravilnika o radu i Ugovora o radu, kako je to predstavljeni materijal propisao.
Složenost privrednih i neprivrednih odnosa u Republici Srpskoj svakako bi trebao osnov za precizno definisanje osnovnog nivoa prava i obaveza radnika čime će se ostaviti mogućnost kolektivnim ugovorima precizno definisanje tih prava, jer je praksa do sada pokazala da prava i obaveze u pojednim granama ili sektorima nisu i ne mogu biti ista. Novim Zakono o radu neophodno je postaviti samo opšti kriterijum za definisanje tih prava i obaveza, čije postojanje bi se dalje uredilo granskim ili sektoralnim kolektivnim ugovorima.
Činjenica je da u Republici Srpskoj ne postoje velika gigant preduzeća koja bi pojedinačnim kolektivnim ugovorom ili Pravilniko o radu definsali prava i obaveze, kako je to postala praksa u drugim zemljama u kojima su veliki giganti ili povezana preduzeća nosioci privrednih aktivnosti. Kod nas postoji preko 25 000 preduzeća čiji broj radnika se kreće od 10-50, te u tom smislu radnici i poslodavci nemaju dovoljan kapacitet i snagu kako bi iznijeli teret kolektivnog pregovaranja u preduzeću donošenjem pojedinačnog kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu u preduzeću.
Kada definiše kao primarne odnose kolektivnog pregovaranja na granskom ili sektoralnom nivou, tek tada je budućim prijedlogom Zakona o radu moguće definisati pojedinačna prava i obaveze, kao i vrste ugovora, te načine zaključivanja Ugovora o radu. Ovo se prvenstvno odnosi na novi oblik zapošljavanja preko Agencija za privremeno zapošljavanje, čije postojanje i djelovanje upravo ima suprotan efekat od liberalizacije tržišta radne snage, stvaranjem lažnog privida o povećanju zaposlenosti.
Iako je postojanje Agencija za privremeno zapošljavanje u Republici Srpskoj kategorija u načinu zapošljavanja koja postoji duži niz godina, novom radnom verzijom Zakona o radu, one su dobile svoj puni smisao. One će moći iznajmljivati radnike svakom poslodavcu kome se za to ukaže potreba. Postojanje ovih agencija i njihova uloga u budućem zapošljavanju treba biti jasno zakonski definisana kako niti u jednom trenutku ne bi došlo do dvosturkog tumačenja zakona, a čiji teret bi osjetili isključivo radnici koji se zapošljvaju preko Agencije. U sadašnjem radnom materijalu, javljaju se mnoga pitanja na koje nije moguće naći odgovor. Ovo se prvenstvno odnosi na pitanje materijalnih davanja prema radniku koji je formalno-pravno zaposlen kod Agencije, a radni odnos ostvaruje kod konkretnog poslodavca. Pored toga, evidentno je da prema radnoj verziji radnici zaposleni preko agencija neće biti u mogućnosti da u potpusnosti imaju isti status kao radnici koji su zaposleni direktno kod poslodavca. Primjena kolektivnih ugovora, potreba zaključivanja kolektivnih ugovora sa agencijom, kao i pitanje svih ostalih prava jeste nešto što budući Zakon o radu treba jasno i precizno definisati, ne ostavljajući prostoru kršenja prava radnika bez obzira po kom osnovu je on zaposlen.
Svakako je realno da će predložena radna verzija Zakona o radu pretrpiti mnoge promjene kako bi se došlo do adekvatne i prihvatljive verzije novog Zakona o radu, U njegovoj izradi treba da učestvuju svi socijalni partneri, ravnopravno. Sadašnja situacija po pitanju odnosa socijalnih partnera ne ide u prilog radnicima na koje će se novi Zakon o radu najviše odnositi, a to su radnici u privredi, jer su prava i obaveze budžetksih radnika jasno definisana posebnim zakonima. Zbog toga, u kreiranju finalne verzije novog Zakona o radu potrebno je uključiti stvarne predstavnike radnika u privredi koji će na osnovu dosadašnjeg iskustva, adekvatno pronaći najbolje zakonsko rješenje koje će se moći primjeniti u skladu sa stvarnim stanjem u privredi.