Uprava „Pozorišta Prijedor“ s pravom je vjerovala reditelju Grinvaldu, a on on im je podario predstavu koja će sigurno imati bogat festivalski život.
Nije slučajno što je Mate Matišić veoma igran dramski autor. Njegovi komadi govore o današnjem vremenu kada su nastali i uz minimalne dramaturške intervecnije imaće šta da kažu i u budućnosti. Drama „Ničiji sin“ veoma kritički opisuje posljeratne traume u hrvatskom društvu gdje se susreću bivši politički zatvorenik, Hrvat Izidor, i njegov čuvar iz zatvora, Srbin Simo. Srbin od Hrvata traži da mu otplati kredit, jer to smatra dugom, pošto mu je svojeremeno spasio život. Hrvat pristaje na ucjenu, jer je u toku predizborna kampanja u kojoj aktivno učestvuje kao nezavisni kandidat, ali na ucjenu ne pristaje njegova supruga Ana, koja ubija Srbina, koji joj je, ispostaviće se kasnije, bio dugogodišnji ljubavnik. U tom odnosu leži i zaplet predstave iz kojeg saznajemo da je Aninom sinu Ivanu, invalidu u kolicima i bivšem hrvatskom „branitelju“, otac upravo Simo, Srbin. Tada slijedi suočavanje „ničijeg sina“ sa istinom, koje na kraju tragično završi njegovim stradanjem, odnosno ubistvom.
Mate Matišić je za dramu „Ničiji sin“ u predhodnim godinama dobio laskave ocjene i značajna priznanja širom Hrvatske i Evrope, a drama je doživjela i filmsku ekranizaciju 2008. godine sa Alenom Livericom i Mustafom Nadarevićem u glavnim ulogama.
Matišić u ovom komadu veoma vješto vodi dramsku radnju. Dijalog je tečan i istovremeno i „tragičan“ i „komičan“. Kao autor trudi se da nas uvjeri u besmislenost ovakvog društva koje može, kao u ovom slučaju, da predstavlja negiranje elementarnog ljudskog dostojanstva. Srećom, nije to moralna propovjed. Matišić samo nudi zanimljivo zbivanje, a eventualne zaključke ostavlja gledaocu. Inače treba napomenuti, “Ničiji sin” je treći dio Matišićeve “Posmrtne trilogije”.
Reditelj Filip Grinvald je sve scene postavio veoma lucidno, sa akcentom na poetičnu fikciju, dok je sav piščev humor iskoristio da ublaži prisutnu tragičnost. On je u svojim rješenjima u potpunosti sledio pisca, odnosno pomogao mu da se na nekim mjestima oslobodi nebitnih digresija, da bi na drugima razvio priču. Tekstu je prišao na sasvim jednostavan način, pretočivši ga u scenske slike koji odišu ispravnim tempom i ritmom zbivanja. Tako se zapravo jedine rediteljske intervencije odnose na konkretizacije odnosa između likova, što je za svaku pohvalu. Reditelj je kao scenograf suptilno ogolio prostor za igru i tako dao značaj metaforičnosti i asocijativnosti scenskih znakova. Iako je scenografija bila svedena (laminat, tepih, krevet, stalak za mikrofon i neonske sijalice), bilo je sve prisutno za djelo nesvakidašnjeg rediteljskog viđenja. To nije ni čudno, jer ovaj mladi pozorišni znalac (inače asistent prof. Egona Savina na beogradskom FDU-u), kadau ruke dobije tekst sa čvrstom dramaturgijom, on (Filip Grinvald) prerasta u izuzetnog reditelja. To, naravno nije otkriće nakon premijere „Ničijeg sina“, ali nije nevažno napomenuti.
On je kao reditelj sigurno u dobroj mjeri zaslužan što predstava vrlo uspješno uspostavlja željeni odnos ironije prema izgovorenom i učinjenom. Predstava je isto tako veoma precizna i odmjerena i u emotivnom izrazu. Ta odmjerenost očuvala je emociju da ne preraste u patetiku, što se često dešava kada se opisuju traumatične prošlosti.
Filip Grinvald je odličnog saradnika imao u Jeleni Vidović, koja je neutralnim kostimima omogućila da likovi budu smješteni u ambijent u koji je dramu smjestio reditelj kao scenograf.
Ipak najveći pozorišni kvalitet ove predstave jesu glumci. Ogroman trud su oni uložili u svog „Ničijeg sina“, ali na sreću taj trud se isplatio. Promišljenom glumačkim igrom, suzdržani, ne prelazeći u patetiku uspjeli su da stvore predstavu i to kakvu. Predstavu kojom bi se dičilo bilo koje eks jugoslovensko pozorište. Sa svedenim sredstvima, oni su odigrali duboku tragičnost. Ono što je posebno bitno istaći, je da su oni uspjeli da gledaocima prenesu autentičan piščev jezik kako u leksičkom tako i u morfološkom, fonetskom i akcetskom pogledu. Zasluga za ovaj dio posla nesumljivo je u rukama Milorada Telebaka koji je bio angažovan kao lektor. Prijedorski ansambl, pojačan sa gošćom Natašom Ivančević, glumicom „Narodnog pozorišta Republike Srpske“ se tako pokazao izvanrednom disciplinovanim i spremnim da se podredi predstavi.
Radenko Bilblija (kao i uvijek pohvala odličnoj dikciji na sceni) u ulozi Izidora potvrdio je uvjerenje da je glumac daleko šireg registra nego što smo ga u zadnje vrijeme imali priliku gledati i za njega će, kao i za pozorište u kome radi, ovo ogledanje u Matišićevom tekstu biti dragocjeno. Gošća Nataša Ivačević, opravdala je poziv i pokazala glumačku zrelost tumačeći lik Ane. Iako vidjevši da je ubica, publika je sve vrijeme bila na njenoj strani, što dokazuje da je Ivančevićeva izgradila svjež, uvjerljiv i originalan lik.
Najteži glumački zadatak, svakako je imao Siniša Vučićević. Zato njegov rezultat treba najviše cijeniti. On je veoma profesionalno i autentično oblikovao lik hrvatskog „branitelja“ koji je iako tragičan, sve vrijeme sa vedrinom pričao o svojoj gorčini. Tako je ostvario uvijek toliko potreban stepen samoironije u kreiranju glumačkog karaktera.
Zato, sada ne mogu i ne želim a da se ne prisjetim, kako sam Vučićevića gledao 2008. godine na prijemnom ispitu za glumu na „Akademiji umjetnosti“ u Banjoj Luci, gdje je u prvom krugu ostavio najveći (najpozitivniji) utisak na „publiku“. U drugom krugu prema mišljenju profesora nije zadovoljio. Nadam se da ga ta „sljepoća“ naših pojedinih univerzitetskih radnika, neće sputati da ne pokuša ponovo, jer pozorišne institucije širom Republike Srpske trebaju domaći taletovan i profesionalan kadar. Ovu digresiju nisam napisao samo zbog Siniše Vučićevića, već zbog mladih i talentovanih ljudi iz Prijedora, koji su svoj dar i posvećenost teatru pokazali nedavno igrajući, maestralno (za svoje godine) omaž scene iz kultnih predstava „Pozorišta Prijedor“.
Najveće simpatije u „Ničijem sinu“ sigurno je osvojio mladi Miloš Romčević za vokalnu interpetaciju pjesme „Mal un muta per efecto“ kao svojevrsni intermeco u predstavi, koji posebno upečatljivo i retrospektivno dolazi do izražaja kada Tonka saopštava Ivanu da je njihov sin Josip odlično prihvatio njenog supruga profesora muzike.
Zato pomalo čudi što u programskoj knjižici (koja je inače prema dizajnu Vladimira Vanje Vlačine štampana u obliku novina) stoji da je Igor Motl samo muzička pratnja na gitari. Profesor muzike kojeg je on „odsvirao“ jeste funkcija, ali je i lik. On je pomilovao dječaka po kosi i taj prizor ostaje istinit, a samim time ga kvalifikuje da bude i dio podjele.
Ostali glumci Želimir Rivić (Simo), Mirela Predojević (Tonka), Dean Batoz (Inspektor), Boris Tomić (Pacijent 1) i Željko Kasap (Pacijent 2) ostvarili su, iako minimalno ponuđenim prostorom za igru, veoma upečatljive uloge. Oni su svojom „skromnošću“, a Željko Kasap svojim neodoljivim scenskim šarmom, bili sve, samo ne blijeda ostvarnja, tako da će žiriji na festivalima imati mnogo muka kome da dodijeli nagradu za sporednu ulogu, ako se odluče da ona ide u ruke nekoga iz ansambla predstave „Ničiji sin“.
Zato još jednom treba pohvaliti rad Filipa Grinvalda koji je svakom detalju posvetio punu i izuzetnu pažnju i svakoj ulozi omogućio maksimalan mogući prostor.
Jedina primjedba koja se može uputiti reditelju je „potpuni mrak“ između nekoliko scena. „Potpuni mrak“ je ipak trebalo ostaviti samo za kraj, jer je komad pisan po principu fragmentarne dramaturgije, tako i ne čudi činjenica što publika na kraju „potpuni mrak“ nije doživjela kao kraj predstave, već su to na premijeri morali svojim početnim pljeskom učiniti oni koji su unaprijed znali kada je završetak predstave. Ova primjedba svakako nema za cilj da umanjuje značaj ove predstave, već je više prijedlog „kozmetičke prirode“.
Pohvaliti treba i sve druge do sad nepomenute saradnike: Dubravka Vukadinovića (inspicijent), Zoricu Jojić (sufler), Milenka Bilbiju (rekviziter), Gorana Šobota (majstor svjetla), Mladena Vlačinu (majstor tona), Milana Kešina (dekorater), Miru Santrač (gardarober), Goricu Grinvald (prevod pjesme). U programskoj knjižici predstave (iako nije naveden jasan segment u kojem su pomogli) ističe se zahvalnost: Sonji Ećim, Sandri Ljubojević i Igoru Vuku Torbici, tako da i oni u svakom slučaju zaslužuju da budu pomenuti.
Kada se sve sabere, ovo je ostvarenje koje služi na čast „Pozorištu Prijedor“, kao što „služi na čast“ i svima onima koje ovom Pozorištu ne žele pomoći da riješi hitan problem prokišnjavanja krova.
Zato na kraju ove kritike upućujem apel svim vlastima da pomognu „Pozorištu Prijedor“ da rekonsturiše zgradu i da svom ansamblu obezbijedi normalne uslove za rad. Zaposlenima u Pozorištu savjetujem da ne odustaju od redovnog repertoara čak ni po cijenu da moraju zbog sigurnosti isključiti struju. Umjesto reflektora koristite svijeće i fenjere, ali ne odustajte. Siguran sam da će Vas i publika u tome snažno podržati, kao i cjelokupna pozorišna i kulturna javnost, koja, nadam se, ima kritičnu masu da pomogne u najtežim trenucima, koji Vam, nažalost, upravo kucaju na vrata. Vi predstavljate instituciju koja iza sebe ima šest decenija rada i više stotina predstava. Imate i dramski studio „Živko Desnica“ prepun talenovane djece, koja Vam, takođe, svojim entuzijazmom mogu pomoći.
Beogradsko „Narodno pozorište“ je odalo počast Nušiću tako što je svoju fasadu prekrilo crnim platnima, na dan njegove smrti. Zato ukoliko ne uspijete u svojoj borbi, „odajte počast“ političarima tako što ćete fasadu „Pozorišta Prijedor“ prekriti najlonom, crnim, šarenim ili providnim, svejedno je. Podsjetite ih tako, da Vi ipak „stanujete“ u Ulici srpskog pisca Branislava Nušića.
Ako „ničiji sin“ zahvaljujući mašti pisca i magiji teatra i može postojati, „ničije pozorište“, ne može, niti je kad moglo, kao što ne može postojati „ničija odgovornost“.
Aleksandar Pejaković, pozorišni reditelj