Naučnici su do sada predlagali slanje velikog “suncobrana” u svemir kako
bi odbijao Sunčeve zrake, erupciju veštačkih vulkana, rastvaranje
planina i stavljanje njihovih ostataka u more, puštanje čestica sulfata u
stratosferu, i možda najmanje opasan prijedlog od svih – punjenje okeana
komadićima gvođža kako bi se stimulisao rasti algi.
Geoinženjering – kako ga definiše Kraljevsko društvo, je tehnološka
manipulacija klime (neki ovo nazivaju i „hakovanjem planete“).
Nakon decenija teoretisanja, grupa naučnika sa Kembridža trebalo je da
bude prva koja će ova istraživanja iznijeti iz laboratorije u realan svijet.
Međutim, malo prije predstavljanja svojih ideja, naučnici su se
povukli. Postojao je strah usljed činjenice da nisu nikako mogli da znaju
ko će koristiti njihova istraživanja i na koji način. Naučnici
jednostavno nisu željeli da otvore vrata koja bi kasnije možda bilo
nemoguće zatvoriti.
Primjera radi, između 1967. i 1972. godine
avijacija Sjedinjenih Američkih Država sprovodila je „Operaciju Popaj“. U
pitanju je bilo prvo korišćenje vremena kao instrumenta rata.
Avijacija je izvela skoro 3.000 letova iznad Ho Ši Min trase, tokom
kojih su avioni posipali oblake srebrnim česticama joda, izazivajući
oluje i produženje sezone monsuna.
„Popaj“ je ovaj put
pretvorio u močvaru i izazvao šok internacionalne zajednice. Ubrzo
potom, konvencija za modifikaciju vremena je 1977. godine zabranila ovaj
vid ratovanja.
Pogledajte koje sve tehnologije danas postoje i kako bi mogle da promijene čovječanstvo:
Stratosferski sprejevi
Vrućina može biti spriječena da dospijr do Zemljine atmosfere reflektovanjem nekih od Sunčevih zraka natrag u svemir.
Loše strane: Iako bi ovo predstavljalo najbrže rešenje globalnog
zagrevanja, ono je ujedno i rešenje koje nosi najviše rizika. Globalne
vremenske šeme mogle bi da budu drastično promijenjene.
Svemirski reflektori
Postavljanje velikog „suncobrana“ u svemiru moglo bi da reflektuje mali
dio Sunčevih zraka natrag u svemir, sudeći po astronomu Rodžeru
Ejndželu. On tvrdi da bi smanjenje od samo 2 odsto u količini Sunčevih
zraka koji stižu do Zemlje moglo da zagrevanje učini znatno
podnošljivijim.
Loše strane: Asteroidi. Stakleni diskovi koji
bi reflektvoali zrake bili bi jako ranjivi na udare svemirskog otpada, a
održavanje ovog svemirskog „suncobrana“ bilo bi izuzetno skupo.
Đubrenje okeana
Spuštanje komadića takozvanih „plombi od gvođža“ u okean može da
generiše procvat planktona koji apsorbuju ugljenik. Oni onda uzimaju CO2
na površini i nose ga sa sobom dok se spuštaju ka dnu okeana nakon
smrti, stvarajući „ugljene jame“.
Loše strane: Potrebno je jako
puno vremena kako bi se ostvario mali fekat, a uticaj na morski svijet
mogao bi da bude razoran. Iako bi planktoni mogli da žive u ovakvoj
vodi, ribe bi se gušile.
Vještačko drveće
Danas već postoji tehnologija koja je u stanju da izvlači
ugljen-dioksid iz vazduha. Klasu Lakner sa Univerziteta Kolumbija razvio
je mašinu koja svakoga dana može da ekstrakuje 1.000 puta više CO2 iz
atmosfere nego prirodno drvo. Izgradnjom ovih struktura širom svijeta
moglo bi da ojača naše napore da očuvamo prirodu.
Loše strane: Cijena.
Tekst je preuzet sa B 92