Svojevremeno je SNSD zabranio izvještavanje i ATV-u iz izbornih štabova uoči lokalnih izbora rizikujući kao i sada zatvorenost u svijetu sopstvene propagande . Medijski cirkus koji je stvorio SNSD prevazilazi sve primjere iz regiona, uključujući i analitičare predsjednika Borisa Tadića koji su danima pred izbore iznosili analize o pobjedi Tadića koja će se desiti jer se mora desiti. Postavlja se i legitimno pitanje da li je saopštenje vladajuće stranke otvoreni pritisak na jedan komercijalni medij kom se zamjera drugačija i nepodobna uređivačka politika? Zbog toga, nije na odmet podsjetiti se na šta sve ima pravo optužena BN televizija.
BN ima pravo da bude propagandni servis SDS-a isto onoliko koliko RTRS nema pravo da bude vladin bilten.
BN ima pravo da nagađa afere isto onoliko koliko ih „nezavisni pravosudni organi“ ne otvaraju.
BN ima pravo da u zabavni program ne uključuje melodramatičnu emisiju o životnom putu Dušanke Majkić isto onoliko koliko banjalučka Alternativna televizija smatra da je to mjera dobrog i ukusnog zabavnog programa.
BN ima pravo da ignoriše vladajuću stranku vodeći pristrasnu uređivačku politiku, isto onoliko koliko jedna ozbiljna politička grupacija ne bi smjela sebi dopustiti ignorisanje uticajnog medija, koliko god mislili da on škodi njihovim interesima.
BN ima pravo da pravi najgledaniji dnevnik na bazi antivladinih komentara isto onoliko koliko RTRS nema pravo da ne ustupa prostor drugim strankama, javnim ličnostima i manjinskim mišljenjima kao javni medij sa zakonskom obavezom dostupnosti.
BN ima pravo da se pojavljuje na svakoj konferenciji SNSD-a, baš onako kako su im i objasnili u SNSD-ovom saopštenju, provocirajući šutnju vladajuće stranke na koju su se ovi sada tobož zakleli.
BN ima isto tako pravo da odlazi samo na konferencije SDS-a ili svakog, pa i najbudalastijeg kritičara aktuelne vlasti, dok je RTRS obavezan obilzaiti svaku konferenciju i objavljivati manjinska i marginalizovana mišljenja.
BN ima pravo da pravi talk show u kojem se priča o onome što se dešava sada, za razliku od RTRS-a koji nema pravo da najveći dio svog programa stvara na sukobima iz prošlosti masirajući javnost ratnim traumama.
BN ima pravo da cijeli svoj program podredi jednom mišljenju i interesu, za razliku od javnog servisa koji bi za takvo ponašanje morao biti kažnjen.
BN ima pravo da se pretvori u satirični propagandni medij, te da obiluje kritizerstvom i neprofesionalizmom, za razliku od javnog servisa koji nema pravo da bude plodonosni predložak satiri, koliko god nam se samo smiješnim činili.
BN ima pravo da stvara zabavni program zasnovan na turbo folk zvjezdama i da ispuni svoj sadržaj kičem najgore vrste, isto kao što se ATV odlučuje za kič estradizacijom vladajućih političara. Svako je odgovoran za svoj kič, ljepotu njegovog rugla i da li će se kič izvrnuti u nešto mnogo gore.
BN ima pravo na radikalne i neodmjerene komentare protiv vlasti, isto kao što se pojedini komercijalni mediji odlučuju da opozicioni predznak fingiraju umjerenim i ublaženim stavom o sveopštom rasulu i neopredmećenoj krivici.
BN ima pravo da čita pismo Tihomira Gligorevića u Jutarnjem programu i u BN koktelu.
BN ima pravo da u emisije poziva kvazi stručnjake, teoretičare zavjera i bivše obavještajce dok RTRS nema pravo da pravi ovaj neumorni vašar novcem poreskih obveznika.
BN zadržava pravo izmjene programa što podrazumijeva da preko noći mogu postati vladin propagandni medij, ili bilo čiji, kao nezavisna privatna kuća, dok javna televizija ne zadržava pravo na ovakvu promjenu programa.
BN ima pravo da koristi neimenovane i zaštićene izvore kada otkriva korupcionaške afere, isto onako kao što drugi privatni mediji zadržavaju pravo da se ne bave ovim izvorima i aferama.
Najposlije, sloboda medija i izražavanja u nekim od najdemokratskijih zajednica dopušta čak i raspusnu slobodu, kao i neodgovorno izvještavanje i kritizerstvo jer se time iskušava zrelost odgovorne demokratije i šta sve ona može podnijeti. Stoga, BN ima pravo i na opskurni politički tabloidni imidž, dočim javni servis podliježe drugačije definisanoj odgovornosti.
BN ima pravo da gosti isključivo opozicione lidere isto kao što pojedini mediji biraju da goste sve lidere ustupajaći im prostor za samoreklamiranje.
BN ima pravo da postavlja neugodna pitanja iz opozicionih motiva isto kao što ATV ima pravo da uz kafu razgovora sa SNSD-ovim prvacima kafe radi. Dok RTRS ima Presing i može mu se. Nećemo sada opet o pravu i zakonskoj obavezi. Presing je van konkurencije.
BN ima pravo da vodi novu izbornu kampanju dan poslije izbora, što nije preporučljivo ozbiljnima političkim strankama, a zabranjeno je javnoj televiziji.
BN ima pravo da izvještava isključivo o lijepim ili isključivo o ružnim pojavama o društvu, dok javni medij ima obavezu da se bavi ružnim pojavama, što je eufemizam za stanje u kojem se nalazi naše društvo.
BN ima pravo kao komercijalna televizija da gledanost gradi na antivladinom stavu koji je očigledno veoma popularan, što dovodi u pitanje zašto se druge tv stanice ne odlučuju na isti recept koji garantuje gledanost, dok javni medij ne bi trebao da se se zanima za popularnost i gledanost, posebno kada su im se još napori izvrnuli u neugodnu krajnost.
Na kraju, BN ima pravo da u zabavne emisije Gorana Čomora ne gosti funkcionere SNSD-a kao muzičare, simpatične zabavljače, besjednike dosjetki i prvih koraka u djetinjstvu. Bar dok ne snime album u njihovoj izdavačkoj kući. Svakako, imaju pravo i da se ne bave školskim danima premijerke Cvijanović.