Sirota Dijana. Čitav je svijet gledao u njenu spavaću sobu. Jedinoj
ljubavi princa Charlesa mediji su tepali “rotvajler” ali to njega nije
skrenulo sa putanje. Kad je Svijeća Na Vjetru odlučila ostaviti muža
proglasili su je luđakinjom i oteli joj djecu. Dobro, nisu joj je oteli,
djeca ionako nisu bila njena. Ona je, prije nego je princu poklonila
nevinost, i to se provjerilo, morala potpisati da će budući kralj
pripasti Familiji.
Nikome tada nije padalo na pamet da će Dijana zatražiti razvod.
Pustili su je da izađe iz prinčevog kreveta, da dosadne dane i noći na
dvoru ubija u društvu crvenokosog konjušara. Tek kad je na teveu
izjavila, intervju je gledao cijeli svijet, da je za troje njezin bračni
krevet bio preuzak dozvolili su joj da se razvede.
Princeza je skončala u pariškom tunelu jer je, iako majka budućeg
kralja, noge širila Muslimanu. Još kad je krenula spominjati vjeridbu,
vjenčanje, tabloidi trudnoću…Samo smrt mogla je staviti točku na
besramno ponašanje majke budućeg kralja.
Tko zna što je potpisala sirota Kate koja je nakon desetak godina
krvave bitke izašla iz kože žabe? Da njen sin nije njen svima nam je
jasno. Mi koje imamo djecu znamo koliko to mora biti stresno potpisati
da pristaješ mužu biti padela za spermu iz koje moraš u kratkom roku
izbaciti nasljednika ili nasljednicu. Ali to nije sve. Otac djeteta koje
si rodila a nije tvoje najpoželjniji je trofej na svijetu.
Nema cure koja mu ne bi legla. I leći će mu mnoge. Ti ćeš to znati,
čitav će svijet govoriti o tome jer komadi više nisu ono što su bili.
Neke od njih će prodati svoju priču za ogromnu lovu, one manje sretne će
prije nego progovore popiti nešto. Nikad nećemo saznati tko im je držao
razvaljena usta ili zabio iglu u žilu.
I dok princ bude okolo štrcao Kate će se morati smiješiti, mahati
ručicom iz automobile, primati cvijeće od retardirane djece i popišanih
nona. Povremeno će se, iza debelih zidina svoje tamnice, smjeti drapnuti
sa šoferom, tjelohraniteljem ili vrtlarom. Svaki od njenih romantičnih
iskoraka budnim će okom pratiti stotinjak ljudi koji nikad neće nestati
iz njene blizine.
Vremena se mijenjaju pa će se bez frke smjeti rastati ali ne i
zaljubiti u nešto boje meda od kestena ili, ne daj bože, čokolade. Dok
bude živa njoj će se nositi bijela boja. Ni jedna od nas žena koje imamo
kćeri Kateinih godina ne zaviđa baki majušnog princa.
Kroz koji bismo pakao prolazile da neka od naših kćeri uđe u
porodicu u kojoj je jedan od predaka svojim ženama odrubljivao glave,
pradjed našeg unuka volio Hitlera, djed ženu pretvorio u luđakinju a
baku tek rođenog dječačića Familija je dala ubiti. Koja od nas bi veselo
gledala u svoje unuče obilježeno tolikim zločinima? Ni jedna. Mi volimo
naše žabe i naše žapce koje naše kćeri nisu prodale prije nego su se
oglasili prvim krekom.
Tekst preuzet sa bloga autorke