Presuda je nepravedna, a teza o zločinačkom pothvatu apsurdna. Dva
suca odlučila su i prije nego što je suđenje ozbiljno počelo, a samo je
sudac Antonetti ozbiljno ušao u predmet. Tako je presudu na Radiju
Herceg Bosne jučer komentirao Ivo Lučić, koji se od visokog dužnosnika
sigurnosne službe HVO-a prometnuo u povjesničara, ne zamarajući ni sebe
ni naciju trivijalnostima o sukobu interesa.
Lučićeve su tvrdnje, dakako, apsurdne. Švicarskoga i mađarskog suca
Lučić je optužio zato što su presudili onako kako se njemu nije dopalo, a
Antonettija pohvalio jer se suprotstavio dijelu odluka većine. Klasičan
je to primjer poricanja, tipičnog za odnos prema vlastitim ratnim
zločinima u Srba, Hrvata i, u mnogo manjoj mjeri, Bošnjaka.
A najvažnije bi bilo ne činiti bar to: poricati činjenice koje je
Haški sud jučer utvrdio. Kolektivna sposobnost za to možda i postoji.
Čak je i Lučić u drugome dijelu izjave priznao ponešto. Rekao je kako
»nitko razuman« ne negira zločine nad Bošnjacima. Spomenuo je Dretelj i
još neka mjesta mučenja i patnje. Ustvrdio je kako se »pripadnici HVO-a
ne moraju osjećati zločincima«, ali i kazao kako moraju odgovarati oni
koji su počinili zločine, te se »pred sobom« s njima suočiti.
Ako dakle zločine priznaje i historiografski odvjetnik Herceg-Bosne,
tada ih valjda mogu priznati i ostali. Manje su važne same kazne; manje
čak i kvalifikacija zločinačkog pothvata. Time neka se bavi predsjednik
HDZ-a Tomislav Karamarko, koji stranku vraća Tuđmanu. On, dakako,
zločine prešućuje i zaobilazi, pa ponavlja pačju školu koja s
činjenicama iz presude nema nikakve veze. Da, nije mu lako, jer zločini
protiv Bošnjaka opisani u presudi svakako jesu i zločinački pothvat
protiv Hrvatske i njenih građana, nedopustiv, neodobren i neprihvaćen
projekt klike koja je uzurpirala državu. Ne valja, naime, nasjesti da
podvalu da se »drukčije nije moglo«, da je »eto, bio rat«. Naravno da je
moglo drukčije; štoviše, moralo je.
Ali sve je to manje važno. Ključni su zločini, ključna je patnja,
ključni su ljudi, ključna je budućnost. A budućnost nije dobro počela,
ako premijer Zoran Milanović kani i ubuduće zvati »greškama«
hercegovački katalog zločina, koji je sudac Antonetti samo djelomice
opisao. Greške?! Je li bila »greška« silovati žene? Je li bila »greška«
dvadeset tisuća ljudi zatvoriti u limene hangare na plus 60, bez vode i
WC-a? Je li bila »greška« odrezati uho Hasanu Bekli, pa mu gaziti po
rani? Je li bila »greška« rafalom usmrtiti sedamnaestogodišnju Sanidu
Kaplan? Je li bila greška istočni Mostar mjesecima držati pod topničkom
opsadom, bez hrane, vode i humanitarne pomoći? Moralna ravnodušnost
Milanovićeve izjave vapije u nebo, i nema tog političkog obzira koji je
može opravdati.
Ne poricati činjenice, dakle – to bi bilo prvo. Pravna objašnjenja
mogu se osporavati, ali zločine smo počinili. Ne »greške«, nego teške
zločine, ravne Vukovaru. Josipović je to u Ahmićima počeo priznavati;
Milanović u Stocu, tri godine kasnije, ignorirao. A i djeca tako misle:
neće me vidjeti ako zatvorim oči.
Tekst je preuzet iz Novog lista