Tako je mojoj koleginici stigao poziv za glasanje za njene babu i djeda, koji su preminuli prije desetak godina. Jedan je moj prijatelj na prošlim izborima prisustvovao neprijatnoj sceni, gdje je jedna gospođa doživjela šok kada je vidjela ime preminulog sina u biračkom spisku. Šok je bio veći s obzirom da je sin bio maloljetan kada je tragično preminuo. Na račun preminulih glasača se često i zbijaju šale, kao na primjer o čovjeku koji je na Cetinju čitav dan proveo ispred biračkog mjesta. Kada su ga pitali da li čeka nekoga ili nešto, on je rekao da čeka oca koji je preminuo prije par godina, ali i dalje glasa, pa je to jedini način da ga opet vidi. Ima tu i ljudi koji žive na drugom kontinentu, ali nekako uvijek glasaju. Ali stvar je ozbiljna. Ne treba odmah napadati Vladu, na kraju krajeva i međunarodni posmatrači ne primjećuju veće nepravilnosti. Treba istražiti da li se ovdje radi o paranormalnim pojavama, teleportovanju ili putovanju kroz vrijeme, ili jednostavno, namjernim ili nenamjernim greškama, pa tek onda treba dati konačan sud.
„Nisam ih nikada vidio, ali znam da su tu, osjećam njihovo prisustvo, doći će, moraju doći», priča mi Čarls, dok gasi već petu cigaretu od kad smo sjeli. Izabrao je kafić preko puta nekog biračkog mjesta u selu Vladimir. „Zašto baš tu?“, pitam ga, kaže da „tu dolaze, u zabačena mjesta, u nepristupačna sela, tu ih ima najviše“. Gledam ga, mislim da li je lud ovaj 45godišnji bradati englez, rođen u Sautemptonu. Ove godine je uspio da ubijedi i Office of Scientific Investigation and Research da dođu i nadgledaju izbore, „konačno su prihvatili, poslao sam im dokaze, potpisane zapisnike i glasačke listiće, sada dolaze“.
Čarls je prvi put došao u Crnu Goru 1999. godine, tada je došao sa misijom OEBS-a da nadgleda neke lokalne izbore u Crnoj Gori. Njegov put, koji je trebao da traje deset dana, postao je njegov život i njegova opsesija. Od tada u Crnu Goru dolazi godinu dana prije i ostaje godinu dana poslije svakih izbora. Želi da dokaže istinu, kako kaže, da dokaže da mrtvi glasaju. Da demokratija znači paralelni život, i da ona veže mrtve da ostaju u našem svijetu. Oni su tu, ne vidimo ih, ali nam kroje politički život i tako čine da naši „paralelni svjetovi“, kako ih on zove, koegzistiraju.
Kada je pročitao prve primjedbe i one koje se tiču mrtvih koji glasaju, Čarls je bio ubijeđen da se radi o još jednoj mahinaciji vlasti. Gledao je to u Azerbejdžanu, Gruziji i Ukrajni. Ali ne, ovo je bio drugačiji slučaj. Svi izvještaji su bili dobri, sve se podudaralo, bilo je potpisa, svi su prihvatali rezultate, svi su to shvatali kao normalnost. Mrtvi ovdje stvarno glasaju. Tako je činovnik OEBS-a, umjesto posmatrača izbora, postao tumač paranormalnih pojava, i paralelnih svjetova.
Neke Čarlsove kolege, koje se u Vijeću Evrope bave nadgledanjem izbora, prihvataju njegovu teoriju. Jedan od njih je Pijer, koji mi kaže da je bio šokiran kada je vidio napuštene hotele, fabrike, gradove poput Šavnika, Bijelog Polja, Pljevalja, Cetinja… “Bio sam u potpunom šoku, i pomislio sam, hej pa ovdje neko treba da odgovara, bio sam čak spreman da se javno obrušim na crnogorske političare. Onda su došli izbori, i kada sam vidio da toliko mrtvih javno učestvuje u kreiranju politike, uvidio sam zabludu. Rekao sam sebi, kako si glup Pijere, pa tih 100,000 ljudi mora negdje da živi i radi. Naravno da oni rade po tim, naizgled napuštenim hotelima i fabrikama, a Šavnik mora da je glavni grad tok paralelnog svijeta. Mislio sam sjajno!”. Sa oduševljenjem priča evropski parlamentarac.
Ali mene nisu ubijedili, otišao sam i u Brisel, po još dokaza, ako neko tu nešto zaista može dokazati.
„Pravo glasa ima 511,000 ljudi, od toga na hiljade je mrtvih, što je još jedan pokazatelj demokratičnosti samog društva i njegovih pro-evropskih načela“, istakao je predstavnik evropskog parlamenta za Balkan, uz napominjanje, da „crnogorski izbori, ne samo što predstavljaju vrhunac demokratskog sistema i potvrdu evropskih vrijednosti društva“, već, kako on navodi, „i dokaz da smrt nije kraj života, već samo njegovog fizičkog oblika, dok se njegov duh nastavlja baviti politikom“. To je moguće samo u jako razvijenim demokratskim društvima, te stoga, Crna Gora predstavlja zvijezdu vodilju, ne samo društvima koja teže demokratiji, već i zapadnim zemljama, gdje je takva forma života još uvijek strana. Tek će, možda, Grčka i Kipar dosegnuti taj nivo demokratije, kada se standard njihovih građana još više padne, te se budući građanski rat završi. „Zato su izbori u Crnoj Gori simbol Evrope!“, završio je u jednom dahu evropski predstavnik.
Mislio sam da su svi ti ljudi ludi. Onda su došli još jedni izbori. Dan pred izbore je bio savršen, pio sam kafu pored mora, pratio svoj tiket iz kladionice. QPR je „došao“ u devedesetom minutu i donio mi dvjesta eura. Iz instituta su mi uplatili pare za šaljivu priču. Sve je bilo savršeno.
Na dan izbora me probudio vjetar, lomio je vrata od terase. Svjetlost napolju je bila čudna, oblaci su bili nisko i visoko u istom trenutku, vjetar je duvao sa svih strana. Čuo sam gromove, zemlja je drhtala, pas je lajao. Uveče, još jedna ubjedljiva pobjeda kandidata mrtvih. Zvao me Čarls. Ushićen je, kaže da je osjetio, možda i vidio horde mrtvih koje se dižu i glasaju. «Aaaaaaaaaaaaa», dere se u slušalicu, «konačno!!!!»…
Otišao sam na internet i rezervisao kartu za sjutra. Možda sam ja lud, možda oni. Više ne znam ko živi u kojem svijetu i da li su uopšte paralelni. U svakom slučaju, ja odlazim, neću da mi mrtvi određuju sudbinu!
PS
Osim činjenice da su mrtvi upisani u birački spisak, ostalo je plod mašte… Ili nije