Toga će se možda jednom sjetiti, kad odrastu i kad se budu pitali zašto pješače na posao, iako su platili mjesečnu kartu, i zašto im novac potrošen na komercijale i taksije, i vrijeme na pješačenje, niko neće nikada nadoknaditi.
Ispočetka je u toj bajci sve kao na Diznijevom filmu, maćeha, dobra vila, bundeva, ptice, i miševi, kraljević, bal, ponoć, zvono odzvoni jedanput, zlatne ukosnice pretvaraju se u slamčice, stepenice, staklena cipelica, utrči Pepeljuga u kočiju, zvono odzvoni drugi put, crveni tepih pretvara se u krezavu kaldrmu, Brzo, vozite kući, govori Šindarela kočijašu, međutim ništa, kočija stoji, Brzo, brzo, poviče Šindarela, zvono odzvoni treći put, maskara se rastopi u tamne podočnjake, Žao nam je, odgovori kočijaš, mi štrajkujemo, Šta radite, začudi se Šindarela, i tek tada vidi da su bijelci ispregnuti, i da lakeji i kočijaš stoje prekrštenih ruku na grudima, dureći se i mršteći.
– Štrajkujemo, odbrusiše kočijaši i lakeji uglas, nadjačavši peti zvon sata na tornju zamka.
Haljina na Pepeljugi pretvori se u pregaču.
– Ali nemamo sada vremena za to, moramo se vratiti prije nego što zvono odbije dvanaest.
– Ne moramo mi ništa, odbruse štrajkaši. Ko nas može natjerati?
– Ali zašto bi vas iko tjerao. To je vaš posao.
– Nismo zadovoljni. Hoćemo da vila da ostavku.
– Kakvu ostavku? Koja vila?
– Ona koja je tebe pretvorila u princezu a nas u lakeje i kočijaše.
– I konje, zacijukaše konji.
Sat odbije šesti put. Lak s pepeljuginih noktiju pretvori se u tamne zanoktice.
– Zašto, šta vam je učinila nažao?
– Krši kolektivni ugovor. Nismo dobili topli obrok a i plata kasni.
– Ja sam mislila da ovo radite zbog mene. Iz zahvalnosti što sam se brinula o vama, što sam vas hranila, i liječila vas kad ste bili bolesni…
Sat odbije šesti put, staklena cipelica pretvori se u borosanu.
– Tebi svaka čast, ali ljubav je ljubav, a posao je posao. Nismo zadovoljni kvalitetom kočije.
– Pa za jednu bundevu meni se čini pristojnom.
– Ali ti se za jedan čopor mi ne činimo pristojnim?
– Pa bundeva se ne buni.
– Zato što je bundeva. Mi smo drugo. Mi imamo svoje mi.
– Zašto govorite uglas?
– Da nas bolje ne čuju.
Sat odbije sedmi put. Nečija ruka spusti se na Šindarelino rame. Ona se okrene i ugleda Princa s njenom borosanom u ruci.
– Zašto ste pobjegli od mene, upita je.
– Obećala sam da ću u ponoć biti kući.
– Pa zašto niste rekli? Odvešću vas ja mojom kočijom.
– Uaaaa, uaaaaa, zagalamiše štrajkaši.
– Zašto uaaa? Ako nećete vi, hoću ja. U čemu je problem.
Zvono odzvoni osmi put. Kruna na Prinčevoj glavi učini puf i nestade.
– To je naš posao.
– Onda ga radite.
– Nećemo. Nismo zadovoljni.
– Čime?
– Vama. Hoćemo da mi vladamo.
– A zašto?
– Zato što vi više trošite na balove nego na podanike.
– Tačno, ali to su balovi od izuzetnog značaja. Bal nezavisnosti, bal oslobođenja, bal državnosti, bal grada, bal opštine, bal kantona, bal maturanata, bal diplomanata, života, bal smrti…
– Vi zveckate kristalom, a narod lancima.
Zvono odzvoni deveti put. Bijelci se pretvoriše u golubove i odletješe.
– Pa šta predlažete?
– Da daš ostavku.
– Može li štrajk glađu umjesto ostavke?
– Ne može, nisi ratni zločinac. Ostavka! ostavka!
Čim to reče, zvono odzvoni deseti put. Kraljević se pretvori u bubicu i odleti.
Štrajkaši nagrnuše u dvorac. Malo se podžapaše oko stolica, ko će sjesti u sredinu a ko sa strane, ali naposlijetku se smjestiše i narediše muzici da umukne.
U iznenadnoj tišini odjeknu zvono jedanaesti put.
Svi se pretvoriše u miševe, i više se nije moglo razlikovati ko je vlast a ko štrajkuje. Svi skupa navališe na ostatke hrane, za tili čas samo su repići virili iz sireva i pudinga.
A onda zvono udari i dvanaesti put.
Dvorac se pretvori u blatnjavo predgrađe. Kristalni luster rasplinu se u jutarnju maglu. U sivilu se ukazaše pognute siluete kako pješače pored zahrđale tramvajske pruge. Većina su ih bili radnici zaposleni kod privatnika, svi koje vila nije čarobnim štapićem pretvorila u vozače bundeva. Bile su tu kasirke koje rade po deset sati dnevno bez ijedne slobodne subote, vozači privatnih taksija koji prijavljeni na minimalac gule poludnevne smjene, nastavnici u jarmu probisvijeta, medicinske sestre iz noćne smjene, željezničari tužnih vozova.
Pognuta nad šinama stajala je Šindarela, raščupana i u pregači, s borosanama na nogama. U hrđi nije mogla vidjeti svoj lik. Sjela je u bundevu na koju su svi zaboravili i ponadala se da bajka ipak ima sretan kraj.
Tekst preuzet sa portala Deutsche Welle