Kada je prije sada skoro godinu dana Boris Tadić izgubio izbore od do tada vječitog gubitnika srpske političke scene Tomislava Nikolića zavladao je tajac. Osim nekoliko političkih komentatora većina je bila uvjerena u Tadićevu pobjedu, naročito njegov dominantni glas javnosti skrojen od podobnih medija i još podobnijih analitičara. Oni koji su predviđali i priželjkivali drugačiji ishod vjerovali su u mogućnost promjene zbog nužnosti da se nešto promijeni, makar pod cijenu tobože goreg. Srbiju je toliko pritisnuo socijalni pritisak, korupcija, zastoj u evrointegracijskom procesu da više nije bilo moguće fingiranje rada i optimizma Tadićevim predsjednikovanjem i PR balonom, te pobjedu nad Tadićem odnijeli bi i mnogi gori od Nikolića i Dačića.
U instalaciji tadićizma važnu ulogu zauzimao je i naš aktuelni predsjednik Milorad Dodik. Kao rođak sa sela. Navijač Partizana. I Srbije, naravno. Dragi gost iz provincije. Lutka za pokazivanje desno orijentiranim biračima. Promjenom vlasti u Srbiji naš predsjednik se poprilično unervozio jer on više nema ono počasno mjesto na političkoj sceni Srbije, osim u kolumnama Đorđa Vukadinovića ili na nekakvoj šašavoj sjednici skupštinskog odbora za Srbe u rasijanju. Priznaćete da je to mnogo manje od zagrljaja sa Tadićem u vip loži Pionira. Uostalom, Dodik i Vučić očigledno ne navijaju za isti klub. Novi potpredsjednik srpske vlade u svom rječniku primjetno izbjegava kosovske i regionalne teme ostajući unutar granica Srbije, za razliku od npr. Borisa Tadića koji je bio opsjednut svojom ulogom pomiretelja što miri narode ka(h)vom sa Halidom Bešlićem u Sarajevu iznad kojeg je čas prije otvorio školu Srbija.
Dodik, kao nesumnjivo preživjeli ostatak poražene Tadićeve politike, prisvojio je gotovo sve manire svog prekodrinskog uzora, a po rezultatima i dugovječnosti mogao bi prevazići i samog Tadića koji je Srbiju ostavio u predmodernom političkom stadijumu, zaglibljenu u medijskom mraku, instituticionalnoj neodgovornosti, sveopštoj korupciji i siromaštvu. Naime, naš predsjednik ne samo da ima svog Mirka Cvetkovića na čelu vlade, već najavljuje smjene i nova imenovanja u njegovom kabinetu bez ikakvih pretvorbi pred očima javnosti. On bez ikakvog problema i polaganja računa entitetskoj skupštini ili vladi obećava sindikalistima platu iz vlastitog budžeta, mimo predviđene ekonomske politike, kao da se radi o njegovom ličnom ili porodičnom fondu, a ne o javnim sredstvima svih građana Republike Srpske. Za razliku od Tadića koji je u Srbiji uvijek imao glasne oponentne glasove u tzv. građanskoj Srbiji, ali i u naprednjacima, Dodik je u svojoj ulozi van-političkog i nad-životnog arbitra i vršioca dužnosti po vlasitom ćeifu usamljen u svom predsjednikovanju poduprtom tihom javnošću i nedovoljno glasnom i ubjedljivom oporbom.
Dodikova najava promjena u Vladi Republike Srpske je skandalozna predstava vlastitih hirova. Vlada koja prijeti Sindikatu i radnicima zaposlenima u javnom sektoru, čime im uskraćuje pravo na štrajk , koja preko noći priznaje ekonomski kolaps i socijalni haos, obilježavajaći i dalje kao uzročnike svjetsku ekonomsku krizu, zaslužuje da joj se očita i javno ukaže osuda i politički prosvjed, baš kao što to sada čine građani Slovenije, koliko god ministar Kasipović rasistički mislio da mi nismo isto što i viša vrsta Slovenci, kao onomad kada je objašnjavao zašto je njihov štrajk opravdan, a naš ne. Ali ako ne možemo iskazati svekoliko nezadovoljsto sustavnom političkom ponudom kao Slovenci, možemo bar kao građani Bugarske koji zajednički cijepaju visoke račune za električnu energiju. Npr. građani Banjaluke mogli bi demonstrativno i sa punim pravom pocijepati bezobrazne račune gradske Toplane koja uredno isporučuje samo račune i prijetnje tužbom potrošačima u hladnim stanovima.
Zato ova pervertirana igra oko Vlade Srpske oko koje oblijeću Dodik i Radojčić sa svojih ustavnih pozicija sa kojih ne bi smijeli zadirati u izvršnu vlast ne samo da je još jedna uvreda za političku zrelost građana koji odavno smrknuto gledaju njihov dnevnik u pola osam dok čekaju da poslušaju gorku istinu na BN-u u pola jedanaest, već je i opasna rabota po vladajuću stranku i njene epigone.
Naime, ne bi bilo zgoreg da naši makijavelisti priupitaju Borisa Tadića, baš sada kada piše memoare, kako se sigurno gubi vlast, posebice onda kada si uvjeren da su pipci tvoje vlasti posvuda, od javnog servisa do pravosuđa. Ne vjerujem da će bivši predsjednik Srbije ovo napisati i priznati u svojim političkim memoarima, ali valjda je nešto ostalo od onog prijateljstva, pa ga mogu onako intimno, poluprivatno, poluposlovno priupitati o naučenoj lekciji poslije neočekivnog pada.
Vjerujem da bi im Tadić mogao svašta kazati na temu potcjenjivanje zdravog razuma građana sa simbolične pozicije predsjednika i kada nastupa onaj momenat kada prevršiš mjeru.
Bez obzira na eventualno dati savjet, bojim se da se iznutra više ništa ne može vidjeti. Dok čitaš Glas Srpske ili gledaš RTRS. Zato ćemo i dalje, vjerovatno do kraja mandata, čitati o saniranju i rekonstrukciji vlade u tvitovima tobož hipermodernog predsjednika Skupštine ili u besjedi predsjednika dok samouvjereno najavljuje svoju novu kandidaturu. Baš kao onomad Boris Tadić. Neka im bude. Možda i Bosić pobijedi. Baš kao onomad Nikolić.
Uglješa Vuković: Istina o Dodikovoj (ne)kulturi
Uglješa Vuković:Daj nam, Deda Mraze, jednog Aleksandra Vučića