Tvrdnja da su veliki umovi u nauci u prošlost izumrli i da čovečanstvo više nikada neće podariti jednog Ajnštajna, Njutna ili Darvina, je možda suviše hrabra, ali to je upravo teza koju je u magazinu “Nature” izneo psihilog Din Kit Simonton, piše “Gardijan”.
Pri tome je mislio da je malo vjerovatno da će neko revolucionarno naučno otkriće biti plod genijalnosti “usamljenog jahača”, kao što je to bio slučaj u prošlosti, već će u tome učestvovati veliki timovi stručnjaka.
Ova teza je u naučnim krugovima i osporavana i odobravana, a u sadašnje vrijeme zaista je teško povjerovati da će u izuzetnim trenucima nadahnuća pojedinca čovečanstvo ponovo pomjeriti granice nauke.
Piter Higs možda jeste postavio teoriju o čestici kojom su se naučnici bavili proteklih godina, ali ni to nije bilo samo njegovo otkriće. Iako pored te čestice stoji njegovo ime i drugi naučnici su u to vrijeme imali slične ideje. Takođe, Veliki Hadronski sudarač je bio produkt tima naučnika iz skoro cijele Evrope.
Mit o pojedincu i njegovom briljantnom umu možda je bio samo zgodna stvar da se onima koji nisu u nauku toliko upućeni, približi sam čin naučnog otkrića. Nešto kao uzbudljiva priča sa baš ne sasvim preciznim podacima i živopisnim likovima o tome kako se vrše istraživanja i kako rade naučnici.
Tome u prilog možda ide i rečenica Isaka Njutna koji je rekao da je “video malo dalje stojeći na ramenima džina”, misleći pri tome da njegova otkrića nisu došla sama od sebe, već da imaju svoju predistoriju i da nisu izolovani incident.
Nauka napreduje zbog toga jer ljudi postaju stručnjaci usvojim oblastima tako što sa drugima o tome raspravljaju i razmišljaju o nekim drugim načinima rada, kada oni koje već poznaju ne daju nikakve rezultate. Oni odbacuju svoje pretpostavke jer uče od kolega i protivnika sa kojim se takmiče, jer je to u ljudskopj prirodi. Iz takvog ponašanja izviru nove ideje i dolazi do osvajanj novih teritorija u nauci.
Možda će se ova hipoteza pokazati pogrešnom, možda će u budućnosti biti više genijalnih pojedinaca koji će čovječanstvo zadužiti nekim novim velikim otkrićem. Nauka uvijek privlači ljude sa zadivljujućim umom i maštom. Ali oni vjerovatno nikada kao pojedinci neće biti toliko važni kao širi uticaj koja otkrića imaju na društvo, a kamoli onoliko koliko oni sami misle da su važni.
Ono što je suštinski bitno jeste da čovječanstvo i dalje pomjera granice znanja u bilo kom obliku, dok god za time postoji želja, piše “Gardijan”.