Kada je početkom 2009. godine postalo jasno da se svijet suočava s ekonomskom krizom čije su razmjere uporedive sa onom iz dvadesetih godina prošlog vijeka, zvaničnici Republike Srpske kleli su se da “nas ona neće dotaći”. Dok su velike svjetske kompanije nemilice otpuštale radnike, a banke propadale, vlasti RS-a razmetljivo su trošile novac dobijen privatizacijom, krčmile budžetske rezerve, kupovale socijalni mir, zapošljavale partijske vojnike, osvajale izborne pobjede. I nije se pitalo koliko to košta. Kada su domaće rezerve ponestale, nastavilo se s trošenjem novca namaknutog zaduživanjem po svim dostupnim osnovama.
Ali, recesija je uza sve to uzimala danak, privreda, ionako nekonkurentna, tonula je iz godine u godinu, broj penzionera premašio je broj zaposlenih, rasla je armija nezaposlenih. Na svako, istina sporadično, dizanje glasa protiv toga, bundžije su oglašavane nacionalnim izdajicama, a pažnja javnosti s realnih problema skretana je na pitanja ugroženosti RS-a, referendume, izmišljanje novih neprijatelja. Tako je Republika Srpska, bolji, “uspješniji i ekonomski stabilniji bh. entitet”, živjela, kako je to volio isticati bivši joj predsjednik Rajko Kuzmanović, u renesansi. Za one koji su tvrdili drugačije, predsjednik RS-a Milorad Dodik je govorio da su “lažovi i zlobnici koji rade protiv interesa srpskog naroda”.
U renesansu je vjerovao i srpski narod naslonjen na državne jasle, vjerovao je sindikat svjesno okrećući glavu od stvarnosti. Teško je reći kada je iz renesansnog sfumata izronila realnost, ali kada se izmaglica razišla, na vidjelo su izašli svi kumovski i rodbinski poslovi vlasti i lokalnih tajkuna, sve loše privatizacije, devastirana javna preduzeća, neosjetljivost vlasti prema narodu u koga se zaklinje i čemerna stvarnost u kojoj građani žive.
Prva kazna za aktuelnu vlast bili su lokalni izbori. Svi pokušaji da se izborni fijasko Dodikovog SNSD-a minimizira pokazali su se nevještim, a slika idile počela je pucati. Oni koji nisu vjerovali opozicionim političarima i ekonomskim analitičarima da je RS u dugovima do guše, da novca u entitetskoj kasi nema i da se lagodan život živi na veresiju, na koncu su, kad već nisu vjerovali njima i svojim očima, morali povjerovati Vladi. A Vlada je početkom novembra obznanila da je recesija stigla u RS i da slijedi stezanje kaiša. Umjesto štednje na vlasti, štednja bi se trebala prevaliti preko leđa radnika, kresanjem plate policije, učitelja, javnih službenika.
Tako je i stigao petak u kojem je prestala renesansa u Republici Srpskoj. Nekoliko hiljada radnika na ulicama Banje Luke i desetine hiljada njihovih kolega širom RS-a na protestima su kazali jasno NE kresanju plata. Ali daleko važnije od toga NE, bilo je razobličavanje stvarnosti. One o probušenim cipelama i pokrpanim uniformama policajaca, o prosvjetnim radnicima koji od plata ne žive, nego, kako sami kažu, krpaju kraj s krajem. Dok je Banjom Lukom šetala tek grupa okupljena oko građanske inicijative “Park je naš” i pred zgradom Vlade skandirala “lopovi, lopovi”, nikoga to nije zabrinjavalo. Kada su se zvižduci i isti povici zaorili pred Dodikovom kulom mordorskom iz grla hiljade radnika, koliko do jučer njenih vjernih poslušnika, postali su jasan znak za uzbunu. Zalud sada premijer i predsjednik RS-a zazivaju građane na solidarnost. Zalud pokušavaju “napucati” protiv radnika penzionere, protiv penzionera borce i invalide. Jer svi hoće svoje i svi odbijaju da se odreknu onoga za što smatraju da im pripada.
U Narodnoj skupštini RS-a vlast još ima dovoljno ruku i poslušnika koji će koliko danas usvojiti budžet za narednu godinu, koji će biti ogledalo recesije što ovdje traje već tri godine, samo je niko nije želio javno priznati. Ali taj budžet biće tek Pirova pobjeda. Građani RS-a, ili barem veliki broj njih, shvatili su da se nacionalni interesi ne jedu, da se njima ne plaća struja, ne školuju djeca… Sindikat je vlasti poručio da se mane vladanja ukoliko to ne umije raditi. Stjerana u ćošak, suočena sa dugom koji se mjeri milijardama maraka i činjenicom da ga može vratiti samo novim zaduženjem, ova vlast ne može nastaviti održavati lažnu sliku blagostanja u “boljem, uspješnijem i prosperitetnijem dijelu BiH”.
Zato će renesansu zamijeniti surovi realizam. A cijena višegodišnjeg bahaćenja i lošeg vladanja biće isporučena upravo toj vlasti.
Tekst preuzet iz Oslobođenja