Otišao sam na tribinu sa nekim predosećanjem blage ironije. Činilo mi se da je naslov teme pretenciozan i da nas, prisutne, smešta u ulogu objekta. Svi mi smo učesnici u ovom društvenom trenutku, znači subjekti a ne posmatrači i ocenjivači. Ovim je naša objektivnost apriori isključena, što nije mana po sebi, naprotiv.
Šta bi ustvari bila definicija jedne epohe? Razmišljam; u najširem smislu te reči, da bi to bio vremenski period u kome se dinamika promena unutar nekog sistema može jasno definisati i predviđati. Promene u toj epohi su isključivo evolutivne prirode. Epohe se mogu smenjivati na raznim planovima; npr. istorijske, kulturne, tehnološke, raznih životnih i običajnih fenomena itd… itd…
Trajanje jedne epohe u određuje definisani sistem odnosa sa unutrašnjom entropijom. Problemi unutar takvog sistema teže njegovom stalnom usavršavanju, ali istovremeno jačaju i njegove protivrečnosti. Kada te protivrečnosti dovedu do apsurda, sistem usavršavanja unutar sistema staje, on prestaje da postoji; jedna epoha se završava i počinje nova.
Tako gledajući u prošlost možemo nabrojati nekoliko jasno određenih epoha; početak i kraj prve i druge Jugoslavije, početak i kraj prvog i drugog svetskog rata, hladnoga rata, svetska podela na dva bloka po ideološkoj osnovi, i dr.
U najširem, svetskom kontestu, danas prisustvujemo kraju epohe neoliberalnog kapitalizma. Zašto? Osnovne poluge te epohe ruše se pred našim očima. Samoregulativnost slobodnih tržišta, cirkulacija nadnacionalnog kapitala, banke kao egzekutiva tog sistema, polako zamenjuje državni intervencionizam. Ali šta im je drugo preostalo kako bi, bar za izvesno vreme, odložili slom? Veliki „Guru“ liberalnog kapitalizma Frensis Fukojama u svom delu „Kraj istorije i poslednji čovek“ tvrdio je da će principi samoregulative slobodnog tržišta, ničim sputani, dovesti do savršenstava u budućim društvima u kome više neće biti potrebe za bilo kakvim promenama. Kako ga je stvarnost demantovala! Ustvari on je predviđao sistem u kome unutrašnja entropija u jednom trenutku prestaje da postoji. Takav sistem u praksi nije moguće ostvarit. U teoriji, kao takav, postoji samo jedan, to je sistem „apsolune nule -273 0S“ , u kome se sva kretanja zaustavljaju, dakle mrtav po sebi… savršena definicija fizičke smrti.
Vratio bih se ovim našim, balkanskim prilikama. Kraj epohe druge Jugoslavije 90-ih god. prošlog veka označio je nove početke za etničke grupe na ovim prostorima. Poslužiću se primerima iz sjajne knjige hrvatskog publiciste i filozofa Borisa Budena „Zona prelaska“ Kako su čarobno izgledale „svetlosti velegrada“ na drugoj obali reke, dok smo ih gledali sa ove, naše obale. Ali tamo, u zoni tranzicije i uslovljavanja, stvarnost ni izdaleka nije tako idilična. Tek pri prelasku na drugu obalu otkrivamo da nas tretiraju kao decu koje treba obučiti za pristojna demokraska ponašanja, da stvari treba rešavati kompromisima, dogovaranjima…. Kompromisi su uglavnom samo eufemizmi za sofisticirani oblik prinude jačih. i ostavljaju gorak ukus u ustima onog koji je primoran da ih pravi. Jedna od utešnih „anegdota“ na tu temu glasi“ ako ne možeš da izbegneš silovanje, opusti se i uživaj“.
Nove epohe na ovim prostorima, uslovljavajući raspad bivše države, počele su sa jasno određenim ciljem: stvoriti nove nacionalne države. Tamo gde su entiteti i prostorno bili uglavnom homogenizovani i gde nije izostala međunarodna podrška, ti ciljevi su i ostvareni. Reč je naravno o Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori. Ostali delovi bivše Jugoslavije tu epohu još nisu završili.
Naglasio bih da se sve epohe završavaju jedino prinudama od kojih je najradikalnija rat što nam se na svekoliku našu nesreću i tragediju i dogodilo. Tu nije bilo nevinih a komparacije, ko je prvi počeo, čije su žrtve brojnije, smatram krajnje licemernim. Ne pitaj „ za kim zvona zvone..“ odgovor znamo.
Srpsko društvo se, po mom mišljenju nalazi, u ovom trenutku, u prostorima izuzetno suženog horizonta.Iza tog horizonta naslućujemo jedino da se prostire“Terra incognita” .
U tako teskobnom i skučenom ambijentu, u atmosferi opšte kakofonije, umesto argumenata razmenjuju se decibeli i odavno zloupotrebljeni „ dokazi patriotizma, proizvodnje neprijatelja i svetskih zavera“, kao i međusobnih optužbi. Nikako da se neko ili nešto makar probije do „prozora“ otvori ga i omogući da malo svežeg vetra razčisti zadimljenu atmosveru prepunu ustajalog zadaha vulgarizovanog nacionalizma.
Srpsko društvo, do sada, nije uspelo da nacionalno i državno pitanje odveže od isključivo teritorijalnog razloga, kao osnovnog i jedinog, čijim se odgovorom rešava nacionalni i državni identitet. Da se gorko našalim; geografija i geometri postali su jedini i isključivi faktori koji određuju smisao postojanja srpskog društva.
Istini za volju, tragedija srpskog etnosa i jeste u njegovoj „rasutosti“ po celoj teritoriji bivše Jugoslavije. Ali put očuvanja nacionalnog integriteta koji je izabran u poslednjoj deceniji 20-og veka bio je duboko pogrešan. Oni koji mi sigurno neće dati za pravo neka se, na primer, upoznaju sa činjenicama raspada SSSR-a. Neka razmisle zašto tolika sila nije posegla da ruski entitet zaštiti silom u novoosamostaljenim državama. Naši vekovni prijatelji shvatili su na vreme da bi takve akcije unapred vodile u propast i ogromnu štetu za matičnu državu. Tako je u osamostaljenim državama ostalo 40% državljana bivšeg SSSR-a, najviše ruske nacionalnosti. Borba za zaštitu njihovih nacionalnih i ljudskih prava vodi se na druge načine i već se vide određeni rezultati (npr. Ukrajina…)
Da li je, u proteklom periodu, bilo prilike da se otvori nova epoha za srpsko društvo? Po mom mišljenju propuštene su dve. Prva, krajem 80-tih, da se tadašnja Jugoslavija transformisala mirnim putem u bilo kakvu složenu zajednicu. Toliko je o tome pisano da nije potrebno dalje objašnjavati ovu propuštenu šansu. Naravno, svi akteri tadašnjih republika imali su svoje tajne planove pa je krivica za propušteno ostala na svima.
Druga prilika, daleko značajnija za srpsko društvo, ukazala se 5-og oktobra 2000 god. Tada je, umesto radikalnih promena(čitaj prinuda), izabrana varijanta postepenih, evolutivnih transformacija poluga dotadašnjeg sistema. Ali, ponavljam, suštinske promene društvenih sistema mogu se ostvariti samo prinudom. Verujem da je gospodin Koštunica, kao tadašnji simbol „promena“ zaista verovao da je promene moguće izvesti postepenim evolutivnim metodama. Da je tada promislio poruke iz kapitalnog dela Slobodana Jovanovića „Vođi Francuske revolucije“ možda bi se makar malo pokolebao u svojim uverenjima.
Ta prilika je nepovratno propuštena i sve što je kasnije pokušavao Zoran Đinđić predsečeno je njegovom tragičnom smrću. Pred očima mi je i danas njegova slika kako potpisuje svoju smrtnu presudu rečima “Sloba je morao da bude isporučen Hagu jer je to bilo neizbežno“.
Sada je prilika da konačno odgovorim na pitanje iz naslova koje sam ovih dana, bezbroj puta, postavljao sebi. Moj stav je: Ne, ova epoha u kojoj se nalazimo nije blizu završetka.
Iako sam ubeđen da će se tumaranja i stranputice našeg društva nastaviti još neko vreme, tribina kojoj sam prisustvovao naterala me je da, uprkos ličnoj ljenjosti, napišem ovaj tekst. Ne, to nisu bili govornici i njihovi argumenti koje su nam iznosili. Nisu to bile ni njihove nedoumice da li se ova epoha završava ili ne. Odlučila je nada jednog pogleda. Ugledao sam salu prepunu mladih ljudi. Pažljivo su slušali govornike. Neko od njih, ubeđen sam, uspeće da se probije kroz ustajalu atmosveru u kojoj se tetura srpsko društvo, i širom otvoriti vrata i prozore. Zajedno sa vetrom promena pojaviće se i nada. Verujem u to.
Od istog autora :
Hronologija mržnje u Srbiji