Korisno je i poučno, a zahvaljujući internetu također i vrlo lako, vratiti se danas godinu i po unatrag, u april 2011. godine, u vrijeme izricanja prvostepene presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Isti ovaj Haški tribunal koji se sada u Hrvatskoj u odbojno euforičnim reakcijama proglašava skoro pa vrhunaravnom istorijskom instancom, onomad je u istoj toj Hrvatskoj bio proglašen amatersko-šarlatanskim pravnim cirkusom. Jedna je stvar, međutim, ista: intenzitet jednoumlja i histerije, prošlog proljeća negativno, ove jeseni pozitivno intoniranih. Čak su i (pre)rijetki disonantni tonovi isti: Žarko Puhovski i još poneki od “the usual suspects”.
Dva puta u istoj sedmici, glavna tema u hrvatskim medijima bio je raskorak između prvostepenih i pravosnažnih (iliti pravomoćnih) sudskih presuda. Radomir Čačić, prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske koji je u Mađarskoj izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj su poginule dvije osobe, najprije je prvostepeno osuđen na uslovnu kaznu, a zatim je četrnaestog novembra ove godine ta kazna pravosnažno ipak preinačena u zatvorsku. Bilo je tih dana i izraza čuđenja, kako to da se na višoj instanci kazna mijenja, kao da je, daleko bilo, Čačić osuđen na dvije doživotne robije i tri smrtne kazne, a ne da je, po već utvrđenoj krivici, uslovna kazna pretvorena u zatvorsku. Ipak, samo dva dana kasnije, svi su zaboravili na Čačića. I nikom u Hrvatskoj nije bio čudan ovakav raskorak između prvostepene i pravosnažne presude. I niko u euforiji nije sumnjao u pravnu nezavisnost Haaga, dok je svaki komentator imao mišljenje o pristrasnosti sudova u Mađarskoj. A opet, više je bilo onih koji su rekli da Čačić ipak zaslužuje ići u zatvor, jer je dvoje ljudi mrtvo, nego onih koji su se upitali kako to da za stotine mrtvih i stotine hiljada protjeranih u Oluji po nalazima haške pravde u zatvor neće ići – niko.
Ideja o “nepolitičkoj” suštini Haškog tribunala, o nekoj idealnoj pravdi kao razlogu njegovog postojanja, pravdi hladnoj i čistoj, kao svjetlost Mjeseca u vedrim zimskim noćima (da parafraziram Raymonda Chandlera) nije umrla 16. novembra 2012, nego još 24. maja 1999. godine. Tog je dana, u jeku NATO-ovog bombardovanja SR Jugoslavije, Louise Arbour javno obznanila da je Slobodan Milošević optužen za ratne zločine. Da se razumijemo, nije ovdje riječ o meritumu, nego o tajmingu. Nije sporno da je Milošević trebao biti optužen za ratne zločine, ali ogromna većina zločina zbog kojih mu je naposljetku i suđeno počinjena je do kasne jeseni 1995. godine, tri i po godine prije podizanja optužnice. Postoji li iko ozbiljan ko zaista vjeruje da se, eto, nekom čudnom koincidencijom baš u maju 1999. godine, haškim istražiocima ukazao temelj za optužnicu protiv Miloševića, temelj koji im je sve dotad volšebno izmicao? Već tada je svakom racionalnom moralo biti do kraja jasno da je Haški tribunal puki politički instrument takozvane međunarodne zajednice čija je svrha da na teritoriji koja se u osnivačkim aktima Tribunala naziva “bivšom Jugoslavijom” provodi vlastite ekonomsko-kolonijalističke interese, uvijene u oblandu ljudskih prava i lijepih riječi. Nesretni jugoslovenski narodi, međutim, u svojim jadnim provizorijima nastavili su, istina različitim intenzitetom, da se ufaju u visoke ideale “naprednog svijeta” gledajući u “međunarodnu zajednicu” onako kako je prosječan podanik u vrijeme kad su se kraljevske časti smatrale Božijim namjesništvom gledao u “Veličanstva”.
Dvadeset petog maja iduće godine, na Dan mladosti, dakle, navršiće se dvadeset godina otkad je osnovan Haški tribunal. Bilans mu je, blago rečeno, tanak, naročito kad je riječ o njegovoj ulozi u takozvanom pomirenju. U cijeloj priči zato i jest najlicemjernije njihovo stalno pozivanje na žrtve, žrtve koje su im samo zgodno gorivo za demagogiju, žrtve koje – što bi rekao Džoni Štulić u pjesmi koja se, eto, zove baš “Vaše Veličanstvo” – tako lijepo pristaju kolažu na njihovom (haškom) zidu. Poslije dvadeset godina, svakom bi moralo biti jasno da pomirenja ovdje nema pod patronatom “stranaca”. Šta je bilo, uglavnom se zna. Ako ovdašnje političke, intelektualne i druge “elite” ne smognu kuraži da makar za pola koraka budu ispred “naroda”, da se prizna šta je bilo, oprosti šta se može, osudi šta se treba i odustane od prizivanja prošlosti zbog svake dnevnopolitičke sitnice, ostaćemo svi zajedno jadni k'o što i jesmo. Ponašajući se kao samoskrivljeni maloljetnici, kao djeca što se potuku pa traže pravdu od učiteljice, svi ovdje samo potvrđuju vlastitu nemoć. Kad za koji mjesec, po svoj prilici, u Haagu prvostepeno osude Prlića i kompaniju za “udruženi zločinački pothvat”, ovi što sad slave, opet će da plaču, onda će se čekati pravosnažna presuda koja može biti svakakva, pa red slavlja, red plakanja, i tako unedogled. Ima nebrojeno mogućnosti da se ubije čovjek, kaže Štulić u već pominjanoj pjesmi, u kojoj pominje i “neumitnu pravdu za slijepce u mraku”. Haški tribunal će, naravno, nastaviti da radi ono što je započeo, ali ideji da on piše neopozivu istoriju valjalo je još odavno reći “zbogom i nek je proguta noć”. Nikom njihova pravda ovdje neće dokinuti slijepo tumaranje u mraku niti donijeti prosperitet. Donijeti ga mogu, kao u Titovoj Jugoslaviji, samo snaga i moć.
Tekst preuzet iz Oslobođenja