Krajem 19. vijeka svijet je bio zanimljivo mjesto: domove su osvjetljavale električne sijalice, glas se prenosio telefonskim žicama, pisma i knjige pisani su na mehaničkim mašinama, lijepi i manje lijepi trenuci bilježeni su filmskim i fotografskim kamerama, a na cestama su pješake i zaprežna kola u stranu počeli potiskivati bicikli i automobili.
Automobili tog doba imaju malo toga zajedničkog s današnjim četverotočkašima. Bili su jednostavne konstrukcije, vrlo slične kočijama i pokretali su ih veoma mali pogonski motori, koji su koristili razna pogonska goriva, od baterija, preko vodene pare, zemnog plina, do benzina. Automobil je tada bio tek novotarija kojoj mnogi nisu davali svijetlu budućnost, ali su se brojni istraživači, industrijalci i zaljubljenici u četverotočkaše borili da baš njihov koncept postane standard i zaživi na cestama.
Ipak, jedan će sastanak dvojice ljude pod patronatom trećeg, odrediti pravac razvoja automobila, te iz korijena izmijeniti način, ritam i poredak stvari u životu običnog čovjeka. Na prelazu vijekova, razgovarali su izumitelj Tomas Alva Edison i mladi inžinjer Henry Ford. Edison se, osim brojnih stvari, zanimao i za automobile, te je već imao prototip jednog pogonjenog baterijama, ali je svejedno podržao Fordov koncept vozila. I Edison i Ford su u to doba bili uposlenici Johna Rockefellera, koji je finansirao njihova istraživanja. Fordovi prvi automobili nisu bili ni tehnički najnapredniji, ni najbrži niti najpouzdaniji, te su trošili jako mnogo goriva, što se sviđalo gospodinu Rockefelleru, čija je kompanija imala gotovo monopolski položaj kada je benzin bio u pitanju.
Zahvaljujući Rockefelleru, Fordovo rastrošno vozilo postalo je standard za ono što danas znamo kao automobil. Osim što će naftašku porodicu učiniti najbogatijom na svijetu, nafta i automobili će oblikovati gradove, krajolike i živote običnih ljudi čije će sudbine krojiti cijena te prljave, masne tekućine koja je bila poznata još u doba faraona, ali se smatrala potpuno beskorisnom.
Danas je nafta sastavni dio naših života, a nekad i značajnija od njih, što već duže od deceniju na svojoj koži osjete stanovnici Iraka i Afganistana, koji imaju sreću da posjeduju velike količinu nafte, ali i nesreću da tu naftu neko moćan očajnički treba i sve će učiniti da do nje dođe. Nafta i njeni derivati krv su u venama današnje civilizacije, bez njih nema toplih i osvijetljenih domova, nema proizvodnje hrane bez đubriva, nema putovanja niti prijevoza ljudi i roba.
Život bez nafte bi izgledao kao život sredinom 19. vijeka, ili u srednjoj Bosni 1993. godine. Ipak, nafte će nestati prije ili kasnije, njene su zalihe konačan broj i vrlo brzo se smanjuju. Šta će se desiti kada nafte više ne bude, može se samo pretpostaviti, ali se sigurno da će navikavanje na drugačiji životni stil biti bolno, bar za neke.
Scenarij broj jedan: Armagedon
Nedavno je objavljen uznemirujući tekst naziva ‘Pravi ekonomski kolaps stiže u 2015. Ostat ćemo bez poslova, industrije, hrane i nafte’, u kojem se citira australski naučnik Graham Turner. Njegove prognoze nisi optimistične.
– Brojne procjene pokazuju da smo prešli ili ćemo uskoro preći naftni vrhunac u konvencionalnim izvorima, nakon čega će zalihe početi padati, a mi nećemo biti u stanju ispuniti sve zahtjeve za naftom. BAU scenarij u knjizi ‘The Limits to Growth’ rezultira kolapsom globalne ekonomije u skoroj budućnosti. Zapravo, prema tom modelu kolaps globalnog sistema počinje oko 2015. godine strmoglavim padom industrijske proizvodnje po stanovniku, praćen padom proizvodnje hrane i smanjenjem dobara i usluga. Kao posljedica nestašice hrane i ograničenja zdravstvene zaštite, od 2020. godine povećava se smrtnost stanovništva. Kada oko 2030. godine stopa smrtnosti nadvlada stopu rađanja, dolazi do smanjenja svjetske populacije – rekao je Turner.
Prevedeno na jezik običnog čovjeka – skupa ili nedostupna nafta vrtoglavo će podići cijene hrane, zbog čega će ljudi, da bi uopće preživjeli prestati kupovati tehnnološki napredne proizvode, namještaj ili kozmetiku. Prestat će graditi zgrade, prestat će putovati i izlaziti u restorane. Industrija više neće imati tržište za svoje sofisticirane proizvode i tvorničke hale će se zatvarati jedna za drugom.
Kad više ne bude industrijske proizvodnje, kolabirat će berze i tržišta roba i kapitala. Tako će postepeno nestati tržišna privreda, zasnovana na ponudi i potražnji između kojih posreduje novac. Kad nestane razmjene roba i novca, kolabirat će vlade koje neće moći plaćati svoj birokratski aparat, vojsku, policiju ili graničare. Nestat će socijalni fondovi, nestat će besplatno školstvo i javno zdravstvo, a javne zgrade i objekte kao što su ceste i mostovi neće imati ko održavati. Kada nestanu države, nestat će sigurnosti za običnog građanina i može nastati haos u kojem preživljavaju samo najjači.
Scenarij broj dva: Čist zrak i salata iz vlastitog dvorišta
Automobil nas je razmazio, te ulijenio i ubrzao. I na veoma bliska odredišta, kao što je odlazak u trgovinu po sitnice, idemo autom. Automobilom idemo i na posao, trubimo u jutarnjim i popodnevnim gužvama, te se nerviramo jer ne možemo naći parking. Usput, utjehu tražimo u lošoj hrani, uvezenoj s drugog kraja svijeta i umotanoj u plastični nerazgradivi omot, inače nastao preradom nafte.
Kada nestane nafte ili kada ona postane tako skupa da će vožnju automobilom moći priuštiti samo najimućniji, stvari će u našim životima izgledati mnogo drugačije. Život će postati jednostavniji i sporiji. Rijetko ćemo putovati izvan svog bližeg okruženja, a posao i radno mjesto tražit ćemo što bliže vlastitom domu. Više ćemo hodati i koristiti bicikl. Najveća blagodat nestanka automobila s unutrašnjim sagorijevanjem bit će rapidno smanjenje zagađenja zraka. Ne zna se tačno šta će zamijeniti klasični automobilski motor, da li će to biti automobil na struju, da li automobil na solarni ili hidrogen pogon, ali je sigurno da je svaka od trenutnih alternativa ekološki prihvatljivija od ovoga što sada imamo.
Kad je riječ o hrani, ne mora doći do masovne gladi. Naprotiv. Hrana je danas globalna roba kojom se trguje i mešetari na berzama, te naš tanjir dolazi s drugog kontinenta. To, naravno, podiže njenu cijenu i utječe na njen kvalitet. Kada ne bude nafte, hranu ćemo morati uzgajati sami i u blizini naših domova. Takve hrane neće biti previše, ali će biti jeftinija i zdravija, bez konzervansa, pesticida i GMO sjemena. Prehrana će biti sezonska, s više voća i povrća. Zbog drugačijeg, ekonomsko i ekološko prihvatljivijeg pakovanja, okolica će biti pošteđena gomila smeća koje danas stvaraju plastične kese i flaše.
Neće preživjeti oholost
Kad nestane nafte, neće nestati ljudi na zemlji. Ljudska vrsta je bez nafte i automobila živjela hiljadama godina, preživljavala ledena doba i druge strašne prirodne katastrofe. Ono što, vjerovatno, neće preživjeti jeste oholost, moć i utjecaj zemalja i nacija koje se danas nazivaju silama. Treba pogledati i prošlost, te vidjeti šta su u prošlosti bili a šta su danas: Tatari, Huni, Kmeri, Asirci, Jemenci, Somalijci… Oni koji se ne prilagode nestaju, to je pravilo koje vrijedi za svako mjesto i svako vrijeme. Amerikanci kao najveći potrošači goriva na svijetu i dalje vole svoje ogromne „truck” automobile koji troše gorivo kao i evropski teretni kamion. Za njih je gorivo nešto što postoji samo po sebi, dovoljno je doći na pumpu i platiti.
Nestanak nafte ne mora biti katastrofa niti kraj svijeta, kakvog znamo, on može biti samo novi početak, za jedan zdraviji i humaniji svijet kojeg smo se odrekli bez potrebe.
Prevedeno na jezik običnog čovjeka – skupa ili nedostupna nafta vrtoglavo će podići cijene hrane, zbog čega će ljudi, da bi uopće preživjeli, prestati kupovati tehnološki napredne proizvode, namještaj ili kozmetiku.
Kolaps globalnog sistema počinje oko 2015. godine strmoglavim padom industrijske proizvodnje po stanovniku, praćen padom proizvodnje hrane i smanjenjem dobara i usluga.
Tekst je preuzet iz magazina AZRA
Vezan tekst:
Zašto nije sreća para puna vreća