Stanje u domaćoj privredi je nepodnošljivo.
Realni sektor muku muči sa brojnim problemima koji rangiraju od hroničnog nedostatka obrtnih sredstava, akumuliranih gubitaka iz prošlosti, loše kapitalisanosti domaćih preduzeća, slabih mogućnosti finansiranja i investiranja, sivom i crnom ekonomijom, pa do potpunog raspada funkcionisanja tržišta, koje je degenerisano nerezonskim državnim potezima, lošim makroekonomskim parametrima, visokog stepena korupcije i ispolitizovanosti svake bitne karike u funkcionisanju privrednih sistema i njihove sprege sa mafijaškim zakulisnim centrima moći.
Finansijski sektor je u još gorem stanju: državne i entitetske finansije predstavljaju izvore iz kojih se napajaju, redom, predimenzionirana i nefunkcionalna administracija, čitave armije političara, iz kojih se zaobilaznim kanalima finansiraju političke stranke i njihovi izabranici, te njihovi (privatni) poslovni poduhvati. Stopa javne potrošnje je takva da akumulacija gotovo ne postoji, država (tačnije: politička autokratija) se finansira dominantno iz indirektnih poreza, uz povremeno zaduživanje na domaćem tržištu (u manjem obimu), odnosno međunarodnom (zajmovi MMF i Svjetske banke). Bankarska ekspanzija je završena ili odgođena na najmanje srednjoročan period: kumulativna aktiva stagnira, a njen kvalitet se pogoršava (kreditno sposobnih, što građana što privrednih subjekata gotovo da nema), pa su dominantni bankarski poslovi postali naplata kredita i prikupljanje depozita: o investicionom bankarstvu nema ni govora.
Investicioni fondovi, kao dio finansijskog sektora, bi trebali da asociraju na nekakav oblik investiranja, ostvarivanja prinosa i privlačenja slobodnih sredstava. Međutim, u posljednjih 12 godina postojanja u Republici Srpskoj, njihova imovina je splasnula sa više od 70%, i danas iznosi oko 300 miliona KM, knjigovodstveno (a realno-tržišno, značajno manje). Ovi podaci su od značaja širokoj javnosti budući da je 13 investicionih fondova u RS u većinskom vlasništvu akcionara iz Republike Srpske, odnosno oko 460.000 građana posjeduje najmanje 70% vlasništva u navedenim investicionim fondovima.
Budući da je vlasništvo građana u fondovima raspršeno, odnosno da je to posljedica činjenice da su građani u vaučerskoj privatizaciji dobijali vaučere kao nominirane kapitalno vrijednosne bonove, koje su masovno ulagali prevashodno u investicione fondove, građanstvo ne može da akumulira svoja glasačka prava: oni uglavnom nemaju interesa da se bave sa svojim kapitalnim ulozima. Zato što su ih dobili besplatno.
Da vidimo kakve su posljedice takvih dešavanja. Investicioni fondovi su kreirani tako da, slično kao i u drugim tranzicionim zemljama, izvrše akumulaciju raspoloživih sredstava, te transformišu privredu tako što će putem berze ulagati u prosperitetna preduzeća, a rješavati se nerentabilnih ulaganja. Kroz kvalitetno upravljanje, oni su trebali ostvarivati rast imovine kojom upravljaju, te odbacivati dobit i povrat na uloženo, svojim akcionarima. Na ovaj način je bilo moguće korporatizovati privredu, kroz ulaganja u najbolje privredne subjekte koji bi na taj način imali još jedan motiv da profitabilno i uspješno posluju, što bi im olakšalo pribavljanje investicionog kapitala.
Problem ovog koncepta je bila politizacija procesa i nekonzistentnost – treba biti objektivan pa istaći da 13 investicionih fondova sa ukupno do 100 zaposlenih, nikako nije moglo da iznese ovakav teret bez podrške kompletnog privrednog okruženja, u šta se ubraja i stvaranje kvalitetne regulative, podrške u vidu rada državnih istražnih i sudskih organa, te obrazovanja široke akcionarske populacije koja je stvorena masovnom podjelom vaučera. Ovi problemi nisu interesovali državne institucije (ili je nezainteresovanost bio samo privid, a praksa nešto sasvim drugo), već su investicioni fondovi ostavljeni po strani, da se brinu za sebe kako najbolje umiju i znaju, preko milion akcionara građana RS je takođe zaboravljeno. Mali procenat akcionara se pokušalo udružiti kroz nevladin sektor te svojim radom pokušalo upozoriti nadležne da smjer kojim ide privreda RS nije dobar, međutim – državne funkcionere i institucije to ponovo nije interesovalo.
Tako su društva za upravljanje investicionim fondovima, za proteklih 12 godina, inkasirala preko 100 miliona KM naknada za upravljanje investicionim fondovima: tim sredstvima su mogli da povećaju kapitalna učešća akcionara koje direktno ili indirektno kontrolišu, i tako je, de fakto, kapitalom građana Republike Srpske počelo tiho preuzimanje investicionih fondova, dok se imovina fondova rapidno smanjivala.
To je doprinijelo stvaranju bankocentričnog finansijskog sistema i do nerentabilnog plasiranja višaka sredstava koje je imalo prevashodno građanstvo (zapitajmo se: kome treba i čemu ili kome služi štednja u bankama po kamatnim stopama koje su iste ili čak niže od stope inflacije?! – uporedite to sa kamatnim stopama po kojim vraćate svoje kredite!). Pored toga, jedna od posljedica propasti investicionih fondova je i stagnacija i propadanje domaćeg tržišta kapitala – Banjalučke berze, koje je od prosperitetnog mjesta za investiranje postalo servis interesnih grupacija iz vlasti putem koga se kratkotrajno može ‘pokrpiti’ lokalni ili entitetski budžet emisijom dužničkih hartija od vrijednosti.
Dakle, na ovaj način je prevareno preko milion građana Republike Srpske, i na hiljade stranih investitora koji ovim prostorima više neće ni u tranzitu proći, a kamoli ovdje investirati svoj novac. Jednom stečeno povjerenje je teško postići, a vrlo lako srušiti.
U aktuelnoj reformi legislative koja reguliše poslovanje investicionih fondova, u kome je na pasivan način učestvovalo i naše Udruženje, došlo se do prednacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o investicionim fondovima koji predstavlja pokušaj spasavanja što se spasti može. Lobi društava za upravljanje investicionim fondovima je nedavno pokušao da manipulacijama i lažima minira pokušaje donošenja kvalitetnijeg zakonskog rješenja, putem objavljivanja plaćenog članka u jednim dnevnim novinama, a koji članak je prenijelo i nekoliko internet portala. Navode iz ovog članka ćemo javnosti demistifikovati i raskrinkati.
Prvo, činjenica je da je društvima za upravljanje ostalo samo da plaćenim člancima pokušaju da manipulišu, budući da nijedan ozbiljan medij ne bi objavio predmetni tekst (a da je rezultat novinarskog i istraživačkog rada). U članku se navodi stav nekakve ‘stručne javnosti’, koja navodno smatra kako bi ‘predloženo otvaranje fondova uništilo domaće investicione fondove i nanijelo ogromnu štetu tržištu kapitala i ekonomiji Srpske’.
– Koja je to ‘stručna javnost’? Da li ste ikad čuli za ijednu izjavu ili javni nastup bilo koga iz finansijskog sektora, a koji se tiče već petogodišnjeg propadanja tržišta kapitala kao i desetina i stotina afera koje su vezane za to?
– Nije valjda da se društva za upravljanje predstavljaju kao zaštitnici malih akcionara i globalne ekonomije? Bilo bi žalosno, da nije smiješno.
– Kao ugledne institucije koje podržavaju ovakav stav navode se Ekonomski institut, Udruženje društava za upravljanje investicionim fondovima i ‘ugledni ekonomski stručnjaci’. Da račšistimo: Ekonomski institut ad Banja Luka je privredno društvo koje ne spada u službene tumače nekog određenog stava, u smislu da predstavlja državnu/javnu obrazovnu ili istraživačku ustanovu ili instituciju sa javnim ovlastima, što znači da mišljenje ove institucije može biti tačno, a može i pogrešno, ovakvo ili onakvo, u skladu sa interesima njegovih vlasnika i uprave. Vezu Ekonomskog instituta sa društvima za upravljanje investicionim fondovima ćemo kasnije objasniti. Nadalje, Udruženje društava za upravljanje investicionim fondovima se krije iza skuta Privredne komore, budući da je jedini zadatak tog Udruženja zaštita sopstvenih interesa, odnosno osiguranje višemilionske godišnje provizije koje društva inkasiraju. U ‘ugledne ekonomske stručnjake’ se očito ubraja profesor Milan Kovačević, navodni konsultant za navodna strana ulaganja, a inače lice u prošlosti povezano sa društvom za upravljanje Euroinvestment fondom, koji u predmetnom tekstu navodi takve besmislice da bi ga trebalo vratiti u školske klupe na ponovno utvrđivanje gradiva.
Drugo, zanimljivo je analizirati vezu između pojedinaca iz lobija društava za upravljanje fondovima i pojedinih privrednih društava.
Na primjer: Dragana Garača je direktor društva za upravljanje BLB fondom, a pored toga i predsjednik upravnog odbora Ekonomskog instituta ad Banja Luka, te član upravnih odbora u Krajinapromet ad Banja Luka, Rudnici željezne rude Ljubija ad Prijedor, Čistoća ad Banja Luka. Dragan Bojić, njen otac je vlasnik 33% kapitala Integral inženjering ad Laktaši, koje preduzeće je 96% vlasnik preduzeća Ekonomski institut ad Banja Luka (sada je jasnije otkud takvo nakaradno mišljenje o problemu reforme zakona o investicionim fondovima preduzeća koje se bavi ekonomskim analizama kakvo Ekonomski institut jeste)!
Srđan Praštalo je direktor društva za upravljanje Aktiva invest fondom, te istovremeno, predsjednik upravnih odbora u Čistoća ad Banja luka, Potkozarje ad Gradiška, te član upravnih odbora u Banja Luka film ad Banja Luka, Gas promet ad Istočno Sarajevo-Pale, i član nadzornog odbora ZIF Aktiva invest fond ad Banja luka.
Stevan Radić je direktor društva za upravljanje Invest nova fondom, te istovremeno, član upravnog odbora Drina osiguranja ad Milići, Novi velepromet ad Zvornik, Vitinka ad Kozluk.
Ljubomir Klincov, predsjednik upravnog odbora društva za upravljanje Kristal invest fondom, je istovremeno, predsjednik upravnog odbora Imako ad Banja Luka, te član upravnog odbora Kristal Konsalting ad Banja luka, Meridian ad Banja luka, te Duvan ad Bijeljina.
Anđelko Šobot, član upravnog odbora društva za upravljanje Kristal invest fondom, je istovremeno direktor Meridian ad Banja Luka, predsjednik upravnog odbora Prijedorčanka ad Prijedor, član upravnog odbora Elvaco ad Bijeljina, Krajinapetrol ad Banja luka, te član nadzornog odbora Aerodromi Republike Srpske ad Banja Luka.
Vladan Jović, direktor društva za upravljanje VIB fondom, je istovremeno, predsjednik upravnog odbora Mermer ad Čelinac, te član upravnih odbora Unis USHA ad Višegrad, Vitaminka ad Banja Luka, te Fabrika žice ad Ustiprača.
Nenad Tomović, direktor društva za upravljanje Zepter invest fondom, je istovremeno član upravnih odbora u ZTC Banja Vrućica ad teslić, Matex TP ad Banja Luka, Telekom Srpske ad Banja luka, te član nadzornih odbora Gradip ad Prnjavor te Krajinapetrol ad Banja Luka.
Na ovim primjerima se vidi kako uzak krug ljudi izvlači ogromnu ličnu korist od postojanja ovakvih investicionih fondova: da li su u pitanju ljudi sa natprirodnim sposobnostima, kako bi mogli biti na više mjesta u isto vrijeme (što članstvo i angažman u brojnim odborima podrazumijeva), sa natprosječnim stručnim i moralnim kvalitetima ili su u pitanju osobe koje preko džepova malih akcionara dolaze do ličnih benefita na najprizemnije načine (pola miliona akcionara investicionih fondova sigurno ne bi imali ništa protiv ovakvih angažmana da imovina fondova raste i uvećava se, da se isplaćuje dividenda i da postoji likvidnost i utrživost kapitalnih udjela u fondovima)?
Georg Thaler, inostrani investitor koji je u pomenutom članku naveden kao jedan od najvećih (inostranih) investitora na berzi, je u nekoliko investicionih fondova kupio kapitalne udjele, međutim budući da od kupovine akcija u domaćim investicionim fondovima nema koristi, jer ne donose dividendu kao kapitalni prinos, niti se na osnovu objektivnih analiza očekuje kapitalni rast cijena akcija, Thaler je ušao u vlasničku strukturu društva za upravljanje Kristal fondom, na direktan i indirektan način, i time osigurao oprihodovanje dijela milionske naknade za upravljanje. Gospodina Thalera ne interesuju mali akcionari i saradnja sa njima u iznalaženju što kvalitetnijeg i objektivnijeg rješenja postojećeg stanja, već njegov lični interes, što je svakako opcija za njega, ali ga to onda diskredituje da daje ovakve izjave.
U tekstu je navedena i tvrdnja kako će otvaranjem fondova doći do rasprodaje akcija preduzeća iz sastava Elektroprivrede, što će oboriti njihovu tržišnu vrijednost, te kako će na Banjalučku berzu pohrliti ‘mešetari iz Federacije BiH’ koji bi veoma jeftino ušli u vlasničku strukturu preduzeća iz sastava EPRS. Kakva besmislica! Onim ‘ekonomskim stručnjacima’ koji su ovo izjavili trebalo bi odmah dati otkaz! Prvo zato što su akcije Elektroprivrede RS potpuno neinteresantne ulagačima, zbog niske profitabilnosti i korupcije u upravljanju sistemom, a i da ‘investitori iz FBIH pohrle’ oni bi mogli da kupe samo manjinski paket akcija od 20% koji je kotiran na berzi, obzirom da država ima 80% vlasništva koje je tezaurisano i do daljnjeg nije predmet trgovine. I treće, mobilnost kapitala je garantovana Ustavom RS i BiH, te nema ograničenja po pitanju nacionalnosti, rasne ili druge pripadnosti. Propagiraju li ‘ekonomski stručnjaci’ iz društava za upravljanje – protivustavnu nacionalnu segregaciju?!
Zato, predlažemo niz koraka koji bi doveo do djelimičnog saniranja situacije u investicionim fondovima, te mogućnog povrata povjerenja investitora i građana, makar u dugom roku:
– usvajanje i prihvatanje definisanog prednacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o investicionim fondovima, uz skraćenje obavezne transformacije sa 4 na 2 godine,
– donošenje Zakona o oporezivanju ekstradobiti, kojim bi se retroaktivno, uz stopu od 50%, oporezovala razlika između knjigovodstvene i tržišne vrijednosti portfelja investicionih fondova,
– ispitivanje kapitalnih transakcija sticanja i uvećanja procenata akcionarskog kapitala društava za upravljanje i sa njima povezanih lica u investicionim fondovima i po potrebi pokretanje istražnih radnji,
– ispitivanje kapitalnih transakcija sticanja i uvećanja procenata akcionarskog kapitala investicionih fondova u drugim investicionim fondovima i po potrebi pokretanje istražnih radnji,
– aktiviranje istrage po pitanju krivičnih prijava koje postoje u nadležnim tužilaštvima, a u vezi sa predmetnom problematikom, i, konačno,
– donošenje Zakona o utvrđivanju porijekla kapitala i njegova konkretna primjena.
U Banjaluci, 24.septembra 2012.
Autor je Predsjednik Upravnog odbora Udruženja akcionara investicionih fondova RS