Narodnjaci, sve vam je u šaci, ostavite Picin bar za nas, narodnjaci, braćo i zemljaci, ne budite ruralci, ne rušite park. Ovako su počeli građani i građanke Banjaluke i pokazali da kada je nešto njihovo i kada to ne daju, nije više bitno ni ideološko, ni političko uvjerenje, ni etnička ni klasna razlika, niti seksualna, ni bilo koja druga orijentacija. Građanima (i ovo građani nije slučajno tu) je bitno da je to njihovo i da ni po koju cjenu neće dopustiti da im se to oduzme.
Do neki dan je Picin park bio samo endemska zelena površina u betonskoj varoši, a samo par dana poslije, postao je tema broj jedan u kafanama od Beča do Stokholma, posljednjih dana pomenut možda više puta od njujorškog Central Parka. Picin Park nije više obični park, on je za samo dvije sedmice postao simbol ljudskog dostojanstva, principijelnosti, zajedništva. Postao je ono za što smo mislili da je umrlo u ovom društvu, a to je građanski aktivizam.
Da, dragi moji, građani Banjaluke su prvi u državi shvatili pravo značenje riječi „demokratija“, oni su prvi spoznali da je demokratija način življena i čestitamo im na tome! Ostaje nam da vidimo da li će i Sarajevo, u kome ne prođe nijedan dan bez ubistva, Mostar, koji je neujedinjen i za vrijeme vremenske nepogode, Zenica, čija djeca svaki dan polagano umiru gušeći se od ArcelorMittala, ili možda neki drugi grad ove napaćene zemlje konačno shvatiti da ne trebaju čekati ničiju dozvolu da bi uspostavili toliko željenu demokratiju. Došlo je vrijeme da građani BiH zatraže svoju slobodu, svoj miran san, suživot i čist grad, da zatraže ono što im i po krnjem ustavu i po svakoj konvenciji koju je država potpisala pripada.
Banjalučani mogu sa pravom biti ponosni na sebe, jer su prvi koji su uspjeli probuditi bunt ovog etnonacionalno-učmalog društva. Dokaz tome je i anegdota prenesena iz jedne od evropskih kafana, koja, iako duhovita, po sadržaju pokazuje ozbiljnost situacije.
Nastala u trenutku, a inspirisana nedavnim događajima, anegdota kaže da je jedan student iz Sarajeva, sjedeći u nekom od bečkih kafana sa grupom svojih prijatelja, onako „suptilno“ balkanski prošaptao:
„Jarane, ja da znam ko je ta Pica, odmah bi je otišo izljubit. Ako nas ona u Evropu ne odvede, neće niko!“
Nedaleko od ovog stola, grupa banjalučkih studenata vodila je razgovor na istu temu. Čuvši da pričaju o istoj temi, prišli su jedni drugima, upoznali se, sastavili stolove i ostali tako do jutra. Konobari pričaju da ih je na kraju bilo više od trideset i da se pričalo o svemu, od Picinog parka, preko Ronhila, Staljina, Frode, Šošona…i bili su složni u jednom – da je došlo vrijeme da se ruše.
Ti studenti su bili građani etnopolisa, dejtonski „ostali“ i oni su mogli da sjede zajedno, jer oni nisu ni nacionalisti, ni fašisti, ni rasisti ni šovinisti…oni su jednostavno GRAĐANI.
Da će surova forma etno-vladavine uskoro pasti sa pijadestala političke moći, danas je izvjesnije nego ikada prije. Uskoro će i prosječan čovjek etnopolisa shvatiti da vještačko nepovjerenje prema drugim etnijama, stvoreno od strane etnooligarhista i autokratista, ne pije vodu.
„Prisoners dilemma“, gdje je svako radi svoje „sigurnosti“ glasao za svoje, konačno je otkrivena. Narod je došao tobe i uvidio da je nepovjerenje prema drugim etničkim grupama tek dobro smišljena strategija “zavadi pa vladaj”.
Paravan etnopolitike, kao najefikasniji način parainstitucionalnog djelovanja, ide laganim, ali sigurnim korakom u zaborav. Etnooligarsi produžavaju svoje mandate uglavnom pod krinkom vitalnog nacionalnog interesa. A vitalni nacionalni interes, etnijevsko sunce dejtonske žabokrečine, uvijek je tu da ugrije političke vođe ogrezle u korupciji, nepotizmu, elitizmu, klijentelizmu i još mnogo „izama“ za koje ni vi, a ni ja ne znamo.
I prije nego ode, treba da mu se svi zajedno zahvalimo. Hvala ti, vitalni nacionalni interesu, za to što Miletov sin nije narkoman, hvala ti što Čović ima najskuplje auto, hvala ti i za Tihićev luksuzni stan. Hvala ti i za Zlajine firme u državi i Harisove u inostranstvu. Hvala ti što čelni ljudi svih stranka u BiH imaju račune u švicarskim, austrijskim i drugim bjelosvjetskim bankama. Hvala ti, sunce moje etnijevsko, za sve Lijanoviće, Ivaniće, Bičakčiće, Ljubiće, Špiriće, Izetbegoviće, Brankoviće, Bosiće, Hadžiće, Kalabiće, Radmanoviće…i za sve one koje budu došli, a ti ih stigneš ugrijati… Hvala ti i u ime sve njihove uslovne pismene rodbine, prijatelja, komšija…hvala ti, samo idi i ne brini se za nas, mi ćemo se već nekako snaći.
Došlo je vrijeme kada prazan stomak govori više od hiljadu riječi. Došlo je vrijeme da se stane u kraj i duhovnoj i materijalnoj bijedi. Vi ste zaboravili da i ljudi koji su vas birali imaju i potrebe i djecu i dostojanstvo. Vi ste zaboravili, ali mi nismo. Urbana lica sa banjalučkih ulica pokazali su svima nama šta znači demokratija, šta znači biti građanin na djelu.
I na kraju, pozivam sve vas, građane i građanke BiH, da ujedinjeni spasimo državu. Ako je mi ne spasimo, narodnjaci će da je zabetoniraju, a time i sve nas, građane.