Nedavno je održan Plitvički maraton 2012. Jednu ekipu koja je trčala na ovom maratonu stavljamo u centar pažnje ovog teksta. Ovu ekipu su činili: Ninoslav Rašković iz Srbije, Nenad Šimunko i Ivan Blažek iz Hrvatske i Rafael Ziherl iz Slovenije, a kao podrška, pridružila im se i Tanja Stojanovski iz Srbije.
Ono što ih izdvaja od ostalih jeste to što su svi oni dijabetičari koji svojim načinom života pokazuju da se sa ovom bolešću može izboriti, tako da ona ne bude vladar ljudskog života. Na maratonu su se držali mota: Dijabetes nas ne može zaustaviti.
Jedan od maratonaca, Ninoslav Rašković, nakon završenog maratona, rekao je da bezuslovna sreća postoji i da se ona desila jednoj sjajnoj ekipi ljudi ovaj vikend, ekipi koja je rekla NE dijabetesu i pokazala mu da je on sluga u njihovoj kući! Gospodar nikako!
“Plitvički maraton je slučajno izabran jer je na neki način relativno blizu svima. Niko od nas ga nije trčao i predstavljen je kao težak i izazovan, a to je baš ono što mi tražimo. Mi volimo izazove, a prepreke postoje samo u našim glavama, valjda ste to do sada svi shvatili. Okupila se mala, ali odabrana ekipa, puna entuzijazma i pozitive. Ovo je prvi put da se na prostorima ex-Jugoslavije okupi ekipa koja je iz različitih država i koja zajedno trči maraton. Granice i ljudska glupost ne mogu da nas razdvoje, spaja nas ista strast i ista količina pozitivne energije. Pobediti dijabetes naša je misija, biti zdrav do kraja života i jednom za svagda srušiti prepreke u glavama mnogih. Napravljene su i majice sa natpisom Diabetes can’t stop us, sve u cilju slanja što jače poruke”, zapisao je svoje impresije Rašković.
Nastavlja da je dogovor bio da trče brzinom najsporijeg i da se od početka do kraja drže zajedno. Ništa im nije bilo bitnije od osjećaja zajedništva i sreće, koja je bitnija od bilo kog rezultata i sjajnih medalja.
“Količina emocija koju smo doživeli za ovih 42195 m…kako da vam to prenesem, od padova do uspona, od visokih do niskih vrednosti glikemija, od suza do smeha, sećam se kada je Ivan doživeo hipo i rekao nam ‘ajte vi ja ću za vama’ i kada smo ga pogledali i rekli mu da ga mi ne ostavljamo makar i trku ne završili. Ta solidarnost je esencija svega i mi sve ovo vreme delimo sva naša iskustva i znanja sa drugim dijabetičarima, jer to je jedini pravi način da što više mladih ljudi ostane zdravo. Sve što može da bude korisno mora da se deli, jer nekome može pomoći i doneti mu radost i sreću”, objašnjava Rašković.
Zaključuje da maraton koji su trčali posvećuju svima koji su uzeli konce života u svoje ruke i koji nisu dozvolili da ih bilo šta porazi.
Nenad Šimunko svoju priču o odnosu maratona i dijabetesa započinje tako da je borbu sa dijabetesom sam vodio na svoj način, a bila je to dobra regulacija, ali puna nezadovoljstva i gorčine, sve do dana kada je upoznao mladića koji ga je uveo u svijet triatlona.
“Dečko moje predobre kolegice Zrinke Lodete nazvao me jedan dan i pitao da li bih išao u Ptuj na utrku koja se sastoji od 375 metara plivanja, 10 km bicikliranja i na kraju 2,5 km trčanja. Rekoh – prijavi me pa šta bude, bude. Sjećam se kao da je danas, jedva ali doslovno jedva sam isplivao dionicu. Među posljednjima sam izašao van iz vode i nekako završio utrku. Bila je to grčevita borba, ali osjećaj ponosa i sreće koji mi je utrka pružila bio je neopisiv. Pristupio sam u triatlon klub Međimurje, te je to ujedno bilo rađanje novog mene. Počeo sam trenirati svaki dan, treninzi su me ispunjavali srećom i zadovoljstvom, pa rekoh sam sebi zašto i ja ne bih probao osvojiti naslov IRONMAN (to podrazumijeva 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja, te na kraju trčanja maratona dužine 42 km), što imam za izgubiti?”, objašnjava Šimunko.
Dalje objašnjava kako su pripreme bile teške, jer nije imao puno vremena. Radio je od 6 ujutro do 14 sati, zatim je išao na trening od sat-dva, a poslije toga je išao na predavanja koja su trajala do 21 čas.
Sjećanje na trku… “Buđenje u 4 sata ujutro, srce lupa k’o ludo, potrebno je spremiti pristojan doručak, jer će vam sve energija biti itekako potrebna. Sve stvari sam spremio u tranziciji, bicikl čeka spreman, sve je na svojem mjestu. Start točno u 7h, čim sam napravio prvi zamah rukom sva nervoza je nestala, koncentrirao sam se da ne jurim, da pazim što radim budući da mi je to prvi put. Plivanje sam odradio za 1h i 32min, što je za mene bio super rezultat. Kako ne bi bilo problema sa šećerom, uzeo sam u svakom krugu po paketić šećera. Došao je na red bicikl, valovita staza i vjetar nisu baš idealni, ali nije bilo tako loše. Izmjerio sam šećer u prvom krugu bicikla, bio je malo viši pa sam dao 3 jedinice novorapida i to je bila zadnja injekcija do 22.00h. Poslije samo trpanje sa svime šta se nudilo. Zadnji krug bicikla mi je zadavao muke, jer me već guzica toliko boljela da sam jedva čekao kraj od 180km. Sam osjećaj kad siđete sa bicikla je toliko dobar, ali brzo ispari, jer treba još otrčati 42 km. Ali kad se krene, nema stajanja. Kako sam se štedio na biciklu, trčanjem sam bio zadovoljan. Prvih 20 km bilo je ok, ostalo je već bilo uz male grče,ve ali sve je to nestalo kad sam krenuo u zadnji krug”, zapisao je Šimunko.
Nastavlja da je znao da će završiti, i to ispod 13 sati, što ga je posebno razveselilo.
“Trpao sam sve živo u sebe, kako šećer ne bi pao ispod dozvoljene razine i stigao na cilj sa vremenom od 12h 42min 40sek. O, kako dobar osjećaj, jednostavno predobro! Izmjerio sam šećer, bio je 5,6 mmol/L, što me dodatno usrećilo. Pričekali smo da ostatak ekipe završi svoju borbu i svi sjeli na picu i pivo. Gdje ima nešto bolje? Od tog dana život mi se drastično promijenio, postao sam prvi dijabetičar u Hrvatskoj sa IRONMAN krunom, bio u novinama, moja slika na zagrebačkim tramvajima, upoznao predivne ljude, jednostavno predobar osjećaj”, kaže on.
Priča o ovim maratoncima nam govori da se ljudi mogu pokrenuti i kad misle da im je najteže, i kad su bolesni i kad više nemaju volju za životom. U tom trenutku, trebaju sebi postaviti cilj koji žele postići i ne dopustiti ničemu da ih u tome spriječi. A zdrav način života, u kombinaciji sa sportom, doprinosi kvalitetnijem životnom vijeku svakog ljudskog bića.