U naletu ‘novih vrijednosti’ niti Banja Luka nije pošteđena. Vjerovatno već znate, a i ako ne znate evo da napomenemo, i krajiška ljepotica je došla na sve izrazitiji udar aktuelnih nebuloznih kreatora svega i svačega. Ovih dana se UKIDA jedan dišući prostor usred Banjaluke, popularno nazvan ‘Picin park’, a o tome kao i uopšte Banjaluci, danas smo popričali sa Banjalučaninom Aleksandrom Trifunovićem, glavnim i odgovornim urednikom projekta ‘Buka‘.
Šta je Picin park?
To je neformalni naziv za veliku zelenu površinu u samom centru grada, park u koji se godinama ništa nije ulagalo niti je ijedna institucija brinula o njemu. Razlog za ovakav odnos prema ovoj površini je pokušaj da se jedan od najatraktivnijih parcela u gradu pretvori u gradilište.
Zašto je, sačuvati Picin park, važno i kome?
Važno je zbog samog grada koji se nekada ponosio svojim alejama i zelenim površinima, a kojih je danas sve manje na uštrb betona. Važno je očuvati zelene površine kao pluća gradova, to su lekcije iz osnovne škole koje su domaći političari zaboravili.
Zašto je, uništiti Picin park, važno i kome?
Prije svega svakom onom ko grad ne posmatra kroz ljude koji žive u njemu, nego isključivo kroz profit koji može da ostvari. Grad ne čine samo zadovoljni investitori nego i zadovoljni i srećni građani.
Ako gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović kaže da je postojanje jednog gradskog parka “stvar ličnog utiska”, šta nam to govori o njemu, institucijskoj mu “firmi”, te shvatanju funkcije koju obnaša?
To je logična posljedica shvatanja politike na način ‘vi izlazite na izbore i dajete mi glas i tu se naša komunikacija završava u naredne četiri godine’. Tužno je što ovakva poruka građana dolazi na kraju mandata ove vlasti, a nije došla na samom početku. Ali svakako je jaka poruka svakom onom ko sutra zasjedne u stolicu vlasti, a to, sa nama se više ne možete zajebavati, dosta je!
Održani su protesti na koje je došlo više od očekivanopg ali ipak premalo građana. (Ako je vjerovati izvještajima ne više od 2 hiljade ljudi).Šta je natjeralo te ljude da se usprotive, i gdje su desetine hiljada Banjalučana koji također imaju interesa od Picinog parka?
Ovi ljudi se godinama plaše i prepadaju vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, apatija je postala uobičajeno stanje duha. Ali mislim da je led probijen, bar malo. Grupa na Facebook-u je bez ikakvog liderstva i vođenja ostvarila blizu 35.000 članova u dva dana. Većina onih koji već dva dana dolaze u park je spoznala snagu zajedništva i dijeljenja infomacija i iskustava, a tu povratka nema. Samo zajedništvo nas može zaštiti od svake korumpirane vlasti i politike.
Gdje je danas Banjaluka?
Banjaluka se traži. Taj proces traje od rata. U gradu nije formirana, niti postoji, nijedna elita koji grad ove veličine svugdje u svijetu čini originalnim i jedinstvenim. Nemate kulturnu, poslovnu, medijsku ili naučnu elitu. Imate ljude podijeljene i isparcelisane, vođene ličnim i egzistencijalnim interesima koji rijetko rade i stvaraju zajedno. I pored svega toga imate vlast koja ovaj grad vodi sopstvenim, a ne interesima javnosti. Takvo stanje je neodrživo, pogotovo sada kada je jasno da je kriza ogroman broj ljudi ostavila bez posla i kada je solidarnost jedini mogući izlaz. Grad koji je nakon zemljotresa napravljen ogromnom solidarnošću komšija mora to da prepozna.
Šta je dobro, a šta ne u današnjoj Banjaluci?
Vrlo je jednostavno, nema sreće ako svi nismo pobjednici. Ne možete vi biti srećni ako vaše komšije preživljavaju i grcaju na rubu egzistencije.
Šta novodošlo treba zadržati, odnosno promijeniti – dodati ili vratiti?
Upravo ta neka ‘srednja klasa’, ljudi koji su zaposleni i imaju sreću redovnih primanja mora da izađe iz samodovoljštine i ‘počne da posmatra’ kako žive ljudi oko njih i da im pomognu. Ovo je uvijek bio grad koji se ponosio svojim ljudima, nikada zgradama, ma kolike i kakve one bile.
Kime se danas Banja Luka ponosi, a koga se odriče?
Banja Luka selektivno pristupa prošlosti, bahato pokušavajući da zaboravi i prepusti zaboravu ljude i događaje koji su je proslavili nadaleko u bivšoj državi ali i van njenih granica. To je vrlo nesmotreno jer upravo su ti ljudi i događaji uradili mnogo više za Banjaluku nego iko nakon njih. Da sam, nažalost, u pravu, govori i primjer da Marijan Beneš živi u vrlo teškim uslovima u Banjaluci danas, a da to praktično nikom nije važno niti ga zanima.
Vezani tekstovi : Protesti u Banjaluci : Nama kiša ne može ništa
Novinar BUKE otjeran iz parka