Nisam želela da pišem memoare. Niti autobiografsku knjigu koja će biti još jedna laž, još jedno slavljenje same sebe u kontekstu svih mogućih laži, licemerja i narcisoidnosti. Mislima sam, ili ću se literarno usuditi da otkrijem nešto novo, otvoriti neki tesnac istine o samoj sebi i društvu, zatim ću stisnuti zube i imati petlju da to javno i objavim, ili se neću time baviti. U toj dilemi provela sam prilično vremena. Pisala sam i razmišljala: imam unuke. Hoću li im zagorčati život? Mi smo konzervativna sredina…
Otvoreno progovoriti o ljubavi, stidu, strahu, skromnosti… dilema je koju je na radost čitalaca sa sobom raskrstila Mani Gotovac, jedna od ikona jugoslovenskog teatra. Rezultat toga je dvotomni autobiografski roman „Fališ mi” lucidne, harizmatične, neponovljive Mani Gotovac koji je objavila kuća „Profil knjiga”. U njemu je iskreno, bez zazora, nadahnuto, pitko, emotivno, dramski govorila o zaboravljenim vrednostima, svojim ljubavima, preljubama, bračnim lomovima, burnim prijateljstvima sa glumcima, piscima, političarima…
Sa Mani Gotovac smo razgovarali u beogradskom „Mažestiku”, i iz tog razgovora prenosimo njena razmišljanja…
Ljubav…
Možda nemam pravo, ali reći ću da je tema mojih knjiga: ljubav. Mislim da je ljubav danas najugroženija pojava u svetu, a njome se bavim jer se ona bavi mnome. „Umreću noćas od lepote”, stih je čudesnog Tina Ujevića. Divno je doći u stanje u kojem možeš iskreno reći: „Umreću noćas od lepote”. To je možda jedan od vrhunskih osećaja ljubavi. Međutim, ljubav ne shvatam samo kao nešto što je radosno, svetlo, ružičasto. Nje nema bez bola. Ona uključuje patnju, muku, nemir. I upravo zbog toga je toliko dragocen osećaj, najdragoceniji od svih koje nam život može ponuditi. Možda bi vreme trebalo da upotrebimo ne da stičemo novac, nego da ponovo pokušamo da volimo. Da ponovo izmišljamo načine kako da volimo. Zaboravili smo da volimo, zaboravili smo jezik ljubavi. Izumro je taj kreativni odnos između muškarca i žene. Bojimo se rizika. Bojimo se gubitka, poraza. Bojimo se svega onoga zbog čega, ako se bojite, ne možete doživeti ljubav. Dakle, najpre bi se valjalo prestati bojati različitih emocija koje nam pruža ljubav, a onda bismo možda dospeli ponovo do nje.
Skromnost…
Zaista mislim da je skromnost prvi uslov stvaranja bilo čega. Naravno, i teatra, i pisanja, i slikanja. Pa ako hoćete, može se preneti i na društvena pitanja. Možda je skromnost prvi uslov stvaranja države. Možda bismo sa više skromnosti izašli iz ove stravične krize u kojoj se nalazimo. Sa nešto više skromnosti bismo možda bili manje pohlepni, manje požudni, manje skloni pornografiji, manje ludi za novcem, za osvajanjima, mačizmom, za svim ovim pojavama koje nas dekonstruišu. Skromnost je najveći zahtev našeg vremena. Nisam nikada ni težila, niti živela na nekakvim jahtama, u velelepnim vilama, oblačila se u kožu i svetske brendove. Ta vrsta bogatstva me nije zanimala. Zanimalo me je unutrašnje bogatstvo svojih prijatelja, mojih ljubavnika, muževa, moje dece, unuka, svih onih sa kojima sam često i puno razgovarala. Da, razgovor je bogatstvo. Unutrašnje bogatstvo. Dakle, ono što u sebi imamo. Nije bogatstvo samo novac.
Stid…
Stid je prvi znak straha. Zato me je uvek jako zanimao, jer sam tako otkrivala čega se boji meni bliska osoba kada se stidi. Uvek sam sama sebe pitala: čega se to bojim kada se stidim. To je genijalno u Kafkinom „Procesu“ napisano: Kada izvade nož da ubiju Ka on se stideo. Na njegovom licu pre nego što je umro bio je stid. Dakle, stid umesto straha. To je bio strah od smrti. On se stideo što se plaši smrti.
Zaboraviti…
Imali smo najgore što se imati može. Mislim mi Hrvati i vi Srbi, mi između sebe. Moramo da nađemo način da preživimo to što nam se dogodilo. Možda je još malo rano da ponovo uspostavimo onakve kontakte kakve smo imali. Ali, negde smo na tom putu. Opet smo kod pitanja ljubavi. Da li će se prijateljstvo ponovo roditi? Da li ćemo uspeti da oprostimo i zaboravimo? Da li ćemo se zauvek izvući iz te tragedije i krenuti dalje? U tome najviše mogu da pomognu, nikako političari, već umetnici jer oni govore jezikom koji je razumljiv i nisu im potrebna sredstva mržnje ili noža. Od svih tih katastrofa u kojima živimo – mržnje, haosa i droge – jedino nas može spasti umetnost. Kako ovih prostora tako i ona koja nas povezuje sa drugim zemljama Evrope. Uostalom, svi smo mi na putu za Evropu. Slovenci već jesu, vi ćete biti. Svi ćemo biti deo jedne zemlje koja se zove Evropom. Naravno da nemam nikakvih iluzija o toj našoj „obećanoj zemlji”, o još jednoj smišljenoj utopiji. Nemojmo se zavaravati! Ništa nam u njoj neće biti blistavo, ni sjajno. Ona je možda u najvećoj krizi od kada postoji. Ne govorim o materijalnoj krizi. Govorim o onoj bitnoj, moralnoj, etičkoj, duhovnoj krizi. Iz nje se valja nekako izvući. Pronaći neki drugi, treći, peti put. Možda će se taj put otvoriti. Možda ga u Evropi zajedno pronađemo.
Tekst je preuzet iz Politike