Izraelci se bore da shvate što nas je upravo pogodilo. Prvo smo uporedili sadašnju katastrofu s Jom Kipurskim ratom 1973. godine. Prije pedeset godina, vojske Egipta i Sirije pokrenule su iznenadni napad i nanijele Izraelu niz vojnih poraza, prije nego što su se Izraelske odbrambene snage pregrupisale, ponovno preuzele inicijativu i okrenule ploču.
Ali kako se pojavljuje sve više i više užasnih priča i slika o masakru čitavih zajednica, sinulo nam je da ono što se dogodilo nije nimalo nalik Jom Kipurskom ratu. U novinama, na društvenim mrežama i na porodičnim okupljanjima ljudi prave poređenja s najmračnijim vremenima židovskog naroda — kao kada su mobilne jedinice za ubijanje nacističkih Einsatzgruppen opkolile i ubile židovske seljane tokom holokausta, i kada su protiv Židova vođeni pogromi u ruskom carstvu.
Imam porodicu i prijatelje u kibucima Be'eri i Kfar Aza i čuo sam mnoge užasne priče. Hamas je satima imao punu kontrolu nad ove dvije zajednice. Teroristi su išli od kuće do kuće, sistematski ubijajući porodice, ubijajući roditelje pred djecom i uzimajući taoce, čak i bebe i bake. Užasnuti preživjeli zaključavali su se u ormare i podrume, zvali vojsku i policiju u pomoć koja nije dolazila ili je dolazila prekasno.
Moj 99-godišnji stric i njegova 89-godišnja žena su članovi Be’erija. Svi kontakti s njima prekinuti su ubrzo nakon što je Hamas preuzeo kibuc. Satima su se skrivali u svojoj kući dok su desetine terorista divljali i kasapili. Dobio sam vijest da su preživjeli. Poznajem mnoge ljude koji su upravo primili najgoru vijest u životu.
Moji teta i ujak su dva teška Židova rođeni u istočnoj Europi u međuratnim godinama, već su izgubili jedan svijet u holokaustu. Odrastali smo uz priče o bespomoćnim Židovima koji se skrivaju od nacista u ormarima i podrumima, a da im nitko ne dolazi pomoći. Država Izrael osnovana je kako bi se osiguralo da se ovo više nikada ne dogodi.
Pa kako se to dogodilo? Kako je država Izrael nestala u akciji?
Na jednom nivou, Izraelci plaćaju cijenu za godine oholosti, tokom kojih su naše vlade i mnogi obični Izraelci osjećali da smo toliko jači od Palestinaca da smo ih mogli jednostavno ignorisati. Ima mnogo toga što treba kritikovati u načinu na koji je Izrael odustao od pokušaja sklapanja mira s Palestincima i decenijama držao milione Palestinaca pod okupacijom.
Ali to ne opravdava zločine koje je počinio Hamas, koji u svakom slučaju nikada nije prihvatio nikakvu mogućnost za mirovni sporazum s Izraelom i učinio je sve što je u njegovoj moći da sabotira mirovni proces u Oslu. Svako ko želi mir mora osuditi i nametnuti sankcije Hamasu i zahtijevati hitno oslobađanje svih talaca i potpuno razoružanje Hamasa.
Štaviše, bez obzira koliko se krivnje pripisuje Izraelu, to ne objašnjava disfunkcionalnost države. Istorija nije priča o moralu.
Pravo objašnjenje izraelske nefunkcionalnosti je populizam, a ne bilo kakav navodni nemoral. Izraelom je godinama upravljao populistički autokrata, Benjamin Netanyahu, koji je genij za odnose s javnošću, ali nesposoban premijer. On je više puta dao prednost svojim ličnim interesima iznad nacionalnih interesa i izgradio svoju karijeru na podjeli nacije protiv nje same. Postavljao je ljude na ključne položaje na temelju lojalnosti više nego kvalifikacija, preuzimao je zasluge za svaki uspjeh, a nikada nije preuzimao odgovornost za neuspjehe, i činilo se da pridaje malo važnosti bilo govorenju ili slušanju istine.
Koalicija koju je Netanyahu uspostavio u decembru 2022. bila je daleko najgora. To je savez mesijanskih fanatika i besramnih oportunista, koji su ignorisali brojne probleme Izraela – uključujući sve goru sigurnosnu situaciju – i umjesto toga usredotočili se na grabljenje neograničene moći za sebe. U potrazi za ovim ciljem, usvojili su politiku koja izaziva krajnje podjele, širili nečuvene teorije zavjere o državnim institucijama koje se protive njihovoj politici i označili služeće elite zemlje kao izdajice “duboke države”.
Vladu su njezine vlastite sigurnosne snage i brojni stručnjaci opetovano upozoravali da njezina politika ugrožava Izrael i nagriza izraelsko odvraćanje u vrijeme rastućih vanjskih prijetnji. Ipak, kada je načelnik štaba IDF-a zatražio sastanak s Netanyahuom kako bi ga upozorio na sigurnosne implikacije vladine politike, Netanyahu se odbio sastati s njim. Kad je ministar obrane Yoav Gallant ipak digao uzbunu, Netanyahu ga je otpustio. Tada je bio prisiljen vratiti Gallanta samo zbog izbijanja javnog bijesa. Takvo ponašanje tokom mnogih godina omogućilo je nesreći da pogodi Izrael.
Bez obzira što neko mislio o Izraelu i izraelsko-palestinskom sukobu, način na koji je populizam nagrizao izraelsku državu trebao bi poslužiti kao upozorenje drugim demokratijama diljem svijeta.
Izrael se još uvijek može spasiti od katastrofe. Još uvijek ima odlučujuću vojnu prednost nad Hamasom, kao i nad brojnim drugim neprijateljima. Dugo sjećanje na židovsku patnju sada pokreće naciju. IDF i drugi državni organi se oporavljaju od početnog šoka. Civilno društvo se mobilizuje kao nikada prije, popunjavajući mnoge praznine nastale zbog nefunkcionisanja vlade. Građani stoje u dugim redovima za darivanje krvi, primaju izbjeglice s ratnog područja u svoje domove, te daruju hranu, odjeću i druge potrepštine.
U ovom času potrebe takođe pozivamo naše prijatelje širom svijeta da stanu uz nas. Ima mnogo toga što treba kritikovati u ranijem ponašanju Izraela. Prošlost se ne može promijeniti, ali nadamo se da će Izraelci, kada se osigura pobjeda nad Hamasom, ne samo pozivati na odgovornost našu sadašnju vladu, već će takođe napustiti populističke zavjere i mesijanske fantazije — i pošteno se potruditi ostvariti izraelske temeljne ideale demokratije kod kuće i mir u inostranstvu.
Yuval Noah Harari autor je knjiga “Sapiens”, “Homo Deus” i “Unstoppable Us” i profesor istorije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu.
Izvor: The Washington Post, prevela Milica Plavšić